Piše, Rajko Cerović
Protivljenje Bošnjačke stranke prijedlogu da se dan Njegoševog rođenja proglasi za praznik crnogorske kulture iznenada je otvorilo delikatna pitanja u vezi sa današnjom percepcijom Njegoševog djela, pa zašto ne reći, i shvatanjem crnogorskog identiteta i izuzetno originalne crnogorske istorije, pa sve do nastanka Crnogoraca i njihovog specifičnog razvoja i nacionalnog sazrijevanja.
Da odmah kažemo da je uvjerenje o Njegoševoj genocidnosti, odnosno genocidnosti Gorskog vijenca, plod u prvom redu književne neukosti protagonista slične ideje, odnosno neshvatanja elementarne razlike između umjetnosti i dokumentaristike, odnosno književnog čina i bukvalnog svjedočenja o određenim događajima i pojavama.
To je razlog smanjenog razumijevanj a Njegoša koga valja istaći na početku. No, nije samo to. Ima tu i drugih razloga koji ozbiljno doprinose daljem nerazumijevanju Njegoševog djela. Osobe koje drže Njegoša za genocidnog stvaraoca ne priznaju ni realnost istorijskog postojanja Crnogoraca.
Očekivanje da slobodni Crnogorci, koji vjekovima krvare u oslobodilačkom naporu protivu jedne od najmoćnijih imperija u istoriji čovječanstva, teško mogu da budu oduševljeni prelaskom Crnogoraca u, islam, što automatski znači stupanje, kad je interes Crnogoraca u pitanju, na suprotnu zaraćenu stranu. Teško da za taj čin islamizovani Crnogorci mogu dobiti blagoslov crnogorskog vladara i mitropolita. No, ipak taj mučenički vladar i mitropolit ne stavlja svoju vjeru iznad drugih, ili, kako bismo danas rekli, zastupa u punom smislu humanističko načelo vjerske tolerancije: „Luna i krst dva strašna simvola/ Njihovo je na grobnice carstvo”.
Isti taj, navodno mrzitelj islama, u istom tobože genocidnom djelu, pjeva odu Stambolu, eksplicite uključujući u nadahnuti opis Stambola i njegove brojne munare koji streme nebu i slikom blistaju u Bosforu. Njegoš, naravno, veličajući Stambol, uzdiže i jedan od najvećih tada poznatih centara islamske civilizacije: ,,Oj, Stambole, zemaljsko veselje,/ Kupo meda, goro od šećera;/ Đe se vile u šerbet kupaju”… Ili… „Bog iz tebe samo begeniše”
Rado bih pitao nobelovca Orhana Pamuka da li u turskoj književnosti ima nadahnutijeg opisa Stambola od ovog Njegoševog.
Pa, kad je tako, braćo Bošnjaci, ne uzimajte nam za zlo što smo, često i mimo svake logike, pokušavali da se odbranimo od velike Otomanske imperije. Bez te borbe nas Crnogoraca ne bi bilo. Da je bilo drukčije, vjerovatno bi umjesto vaših današnjih pravoslavnih komšija, ovdje živio neki drugi narod. A da znate da ima gorih i od nas.
Davno je živio i stvarao Njegoš. Nije za osnovnu intrigu Gorskog vijenca, dakle hipotetičnu istragu poturica, uzeo sebi savremeni događaj, već se vratio mnogo unazad, da genijalno izmisli i zasnuje radnju svoga djela poput najboljih Šekspirovih tragedija. Nema u svjetskoj književnosti boljeg i ubjedljivijeg motiva za tragediju koja slijedi od genijalnog uvoda za tragediju opisanu u Gorskom vijencu. Da je napisan na nekom od najznačajnijih evropskih jezika, sva bi Evropa danas i uvijek recitovala pomenute stihove. I tu je cetinjskog pustinjaka poslužila zla sudbina.
Ako, naša braća Bošnjaci, kako ih je Njegoš u prepisci zvao, i to u vremenu kad su carevale vjerske mržnje u cijeloj Evropi, misle da lično
Njegošu prebace genocidnost zaista se grdno varaju. Njegoša lično ne možemo tražiti izvan lika Vladike Danila koji od početka do kraja Gorskog vijenca proklinje sudbinu koja mu stavlja u zadatak nešto od čega se užasava. Svi se protagonisti Gorskog vijenca, koji se nalaze na pozornici na kraju istrage, bučno raduju.
Samo vladika Danilo ne likuje, ne progovara i u sebi posrće pod bremenom netražene odgovornosti. On je čovjek humanizma a ne koljačkog devetnaestog vijeka. Vladika je senzibilno misleće biće poput Hamleta, za razliku od jednostavnog i hrabrog Mićunovića koji bi prije ličio na Hamletu vjernog Horacija.
Što da se radi
No, što da radimo, recimo sa mojim prijateljem Šerbom, koji uvijek požuri da nekim, nije važno kojim povodom, potrči da prvi da izjavu. Silno se plaši da neko prije njega ne ugrabi košiju. A siguran sam da bi danas bar dio svoje nedavne izjave rado povukao. Po toj brzopletosti ne bih rekao da pripadamo različitim nacionalnostima. A priznajem mu da sa nama Crnogorcima nije lako. Zbog čega smo mi Crnogorci „udareni u glavu”? Pa, u prvom redu, zbog domaćih školskih programa koji su nam odnekud diktirani.
Fale nas i oduševljavaju se nama svi veliki evropski umovi, ne samo devetnaestog vijeka, cijene nas za neku vrstu bar balkanske elite.
A što je naj apsurdnije- mi hoćemo da budemo Srbi. Greote.
