Piše,
Boris Dežulović
Prava se drama – nismo mi to ni znali – odvijala u Washingtonu kad su u Obaminom kabinetu saznali da se na Trumpovu inauguraciju sprema cijela ekskurzija iz Srpske.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, uputio se Mile na Trumpovu inauguraciju u Washington, kad ga na sarajevskom aerodromu ljubazna službenica na šalteru pasoške kontrole upita gdje mu je viza za Sjedinjene Države. “Vot ar ju tokin?”, odgovorio joj Mile. “Pitam imatel vi uopšte vizu?”, ponovi policajka. “Ekskjuz mi?”, nagnuo se Mile na šalteru. “Viza, viza”, glasnije će službenica, “imatel ulaznu vizu?” “Aj dont anderstend”, slegnuo ramenima Mile. “Do you have a visa?”, konačno će ona, a Mile će na to: “Šta kažeš?”
Gužva je, čuli ste već, ovih dana na sarajevskom aerodromu i u američkoj ambasadi na Marijin Dvoru, stoje ljudi u dugačkim redovima, cupkaju u mjestu i u promrzlim rukama stišću zlatotiskom otisnute pozivnice na inauguraciju novog američkog predsjednika, čekajući da dobiju ulaznu vizu za SAD i kupe kartu za Ameriku. Nema tko ne ide na Trumpov dernek, svatko tko nešto znači u Bosni i Hercegovini ima pozivnicu za na krasopisnom engleskom, sa sve Predsjedničkim pečatom i potpisom Donalda Trumpa, glavom i tupeom.
Dobro, ne baš za samu inauguraciju na Capitol Hillu, i ne baš s Trumpovim potpisom, više u stvari za Predsjednički bal u Kongresu, s potpisom Trumpove supruge Melanije. U redu, ne baš s potpisom njegove supruge, već šefa izborne kampanje. I ne baš za sami Predsjednički bal u Kongresu, nego za inauguracijski bal u jednom hotelu u centru Washingtona. Dobro, ne na poziv šefa kampanje lično, nego jedne ugledne lobističke grupe. I ne strogo u centru Washingtona, nego malo dalje, u jednom otmjenom svadbenom salonu u predgrađu. Pa ako i nije baš inauguracijski bal, nekakav će bal biti. Bit će bar tura na šanku, oca mu jebem. Nije svaki dan Trumpova inauguracija.
U redu, u tehničkom smislu zapravo je turistički aranžman preko agencije na dvanaest rata, ali molim lijepo, na dan Trumpove inauguracije.
Dobro, ajde, dan kasnije. Kao da Trump i sutradan neće biti predsjednik.
Uglavnom, da skratim priču, ispalo na kraju da su sve te pozivnice na Trumpovu inauguraciju – što su u Bosni i Hercegovini planule kao karte za Zvezde Granda u Zetri – u stvari tek skupo plaćene ulaznice za neki od bezbroj takozvanih “balova” koje po Washingtonu tih dana organiziraju kojekakvi američki hohštapleri i šverceri, što onda pokondirenim provincijskim tikvama iz trećeg svijeta prodaju rezervacije za stol na Inauguracijskoj večeri, jednako kako im na sajmovima prodaju zlatne medalje za kvalitetu, nagrade za izvrsnost i diplome za osobu godine u svijetu.
Milorad Dodik, recimo, danima se šepirio i kurčio pozivom iz Bijele kuće, mahao na televiziji pozivnicom na inauguraciju svog starog drugara – evo ovdje dolje, sitnim slovima, Donald Trump se izvinjava što zbog obaveza oko primopredaje vlasti nije stigao ni na Dan Republike Srpske, ni na svadbu Dodikova sina, ali svakako da pozdravi Cecu – da bi se na kraju ispostavilo da to uopće nije poziv na Predsjedničku inauguraciju, već ulaznica za nekakav “inauguracijski bal”. I ne na poziv Bijele kuće, već nekakve kršćanske lobističke grupe. I ne na Capitolu, već u nekom hotelu malo dalje. I ne na dan inauguracije, već sutradan. Što je predsjednik kućnog savjeta Republike Srpske Milorald Kramp, mimogred budi rečeno, platio deset hiljada dolara.
Majke mi moje, da je Mile još samo malo čekao, svečana bi inauguracija Donalda Trumpa bila u šatri na Velikogospojinskom vašaru u Derventi. Ali zato za pedeset hiljada dolara.
Pozivnice za Trumpovu inauguraciju najbolje su, očekivano, išle u Republici Srpskoj. Tehnički direktor banjolučke fabrike obuće Bema Marinko Umičević, recimo, svoju je dobio lično od Melanije Trump. “Uprkos tome što je moj potez, kada sam Melaniji poslao dva para cipela iz moje fabrike, propraćen na svjetskom nivou, nisam bio siguran da ću na kraju dobiti pozivnicu”, priča Marinko za Nezavisne novine. “Poziv me obradovao, kao i to da me gospođa Melanija nije zaboravila”, nastavlja on mrtav ozbiljan, objašnjavajući kako je poziv dobio relativno kasno, za što je kriva organizacija na koju se Melanija naljutila kada je vidjela spiskove: “Rekli su mi da je Melanija došla i pitala šta je sa Marinkom. Oni su joj rekli da su zaboravili, nakon čega se izgalamila na njih.”
Popizdila je Melanija Trump kad je vidjela da na spisku nema Marinka. Bacala je stvari, razbijala po sobi, bilo je, kažu, baš neugodno za gledati. “Nema Marinka, nema inauguracije!”, urlala je gospođa Trump, shvativši da iza svega stoje šupci iz Obamine administracije. Kao, uostalom, i iza skandala s diplomatskom vizom, koju su Dodiku odbili u američkoj ambasadi u Sarajevu. Jasno je to i Marinku: “Ako uspijem dobiti vizu, onda idem. Ova sadašnja administracija je iz Demokratske stranke, tako da može i to da bude faktor, ipak sam podržavao suprotnog kandidata.”
Prava se drama – nismo mi to ni znali – odvijala u Washingtonu kad su u Obaminom kabinetu saznali da se na Trumpovu inauguraciju sprema cijela ekskurzija iz Srpske. CIA je, vele, oglasila crvenu uzbunu kad se otkrilo da iz Banje Luke stiže i Marinko.
– Ne valjda Marinko Umičević? – drhtavim glasom je pitao John Brennan. – Direktor Beme?!
– Bojim se da jest – odgovorio mu je zamjenik David Cohen, blijed kao krpa.
– Ali Marinko je podržavao suprotnog kandidata! – pobjesnio je ovaj. – On Melaniji šalje cipele, za Boga miloga!
– Što da vam kažem? Lično mu je poslala poziv.
– Najebali smo, moj Davide, dođe li Marinko do Washingtona. Ja mogu odmah za kulturnog atašea u Rijad, a ti za visokog povjerenika u BiH – očajavao je Brennan, kružeći po uredu. – Mi smo CIA, u pičku materinu, moramo moći to riješiti!
– Možemo mu uskratiti vizu. Kao Mili.
– Dobra ideja. Ali pazi – pogledao ga je šef. – Uredi da izgleda kao nesretni slučaj.
