Malo je među crnogorskim stvaraocima onih koji su poput Obrada Nenzića, posljednjih godina, podjednako uspješni na više polja, od pozorišne i filmske umjetnosti do spisateljstva. To najbolje svjedoči publika, koja jednako uživa u njegovim predstavama kao i čitanju njegovih romana.U godini za nama, čini se, Nenezić je bio pogotovo aktuelan, iako on kaže da je to samo „žetva dugogodišnje sjetve”. Pa, ipak, bio je to više nego dovoljan razlog za razgovor sa njim.
Čitanost i potražnja
“Početak prošle godine obilježile su promocije romana „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, koji je inspirisan likom i djelom narodnog heroja Ljuba Čupića. Kao što sam i očekivao, ta tema je bila nevjerovatno interesantna čitaocima u zemlji, ali i regionu, šire. Veoma sam zadovoljan reakcijom čitalaca na formu romana, koja nije bila manir crnogorske književnosti. Kad to kažem, prije svega, mislim na pristup da mit i legendu upotpunim fikcijom, onako kako to rade od antičke drame, preko zlatnih vremena romana, pa do današnjeg dana.
Sukob sa tradicijom, ali reformatorski rezovi, i te kako su bolni ili po autora ili po čitaoca. Međutim, ja sam bio siguran da ako su takav pristup odavno uradili crnogorski slikari, prije svega mislim na nezaobilaznog Lubardu, zašto na to nema pravo književnost. Slične stvari je radio i Lalić sa njegovom „dokumentaristikom”. Svakako, književnost treba da ima mjeru, ali ne i granice. Čuo sam da su neki dežurni dušebrižnici taj pristup pokušavali da omalovaže, jer zaboga Ljubo Čupić više pripada njima, a ne meni, odnosno svima nama. No, čitanost i potražnja za romanom jasno su im kazali da je moja namjera, pored visokih estetskih i književnih vrijednosti, bila da ime i djelo Ljuba Čupić još više učinim besmrtnim, kao i da dam dimenziju više da se odriče studija u inostranstvu, plemkinje koju voli, blistave budućnosti i dolazi da se žrtvuje za slobodu svoje zemlje”, kaže Nenezić.
On primjećuje da je zabluda misliti kako je za umjetničko djelo potreban samo jedan događaj da bi nastalo remek djelo.
“Nije to tako, već splet čitavih okolnosti i događaja čitav jedan krvotok čine jedan roman ove vrste. Kratka priča ili kratki film mogu da se bave samo jednim događajem, ali „duge” forme ne mogu. Svakako, mogu u nekom drugom žanru, recimo toka misli i sličnih vrsta… Moj pristup romanu, koji jeste postmodernistički, i namjerno korespondira sa današnjim vremenom, zahtijevao je čitavu deltu događaja”, pojašnjava Obrad Nenezić.
Gostovanje u Londonu
Imao je ovaj Nikšićanin priliku da sredinom godine predstavi svoju poeziju i prozu i u Londonu, u prestižnoj biblioteci „Central Libreri“, kao i galeriji jednog od najuglednijih britanskih klubova „The Grove Bar“. Prisustvovali su uglavnom ljubitelji književnosti iz našeg regiona, a sve je, pored neponovljive interakcije autora i posjetilaca, rezultiralo i pregovorima za buduću saradnju.
“Veliko je zadovoljstvo upoznati neke ljude koji su dolazili iz Mančestera ili drugih gradova da budu na promociji. U Londonu živi nekoliko stotina Crnogoraca, raznih zanimanja i profila, ali je nevjerovatno kako su i dalje vezani za naše legende. Imajući u vidu da je Ljubo Čupić jedina pop ikona na ovim prostorima, shvatio sam koliko se daleko čulo za njega, ali i koliko je lokalan. U razgovorima oko prevoda romana postalo mi je jasno da je pravi medij da se prezentuje svijetu „čuveni osmijeh” u stvari film, tj. medij za koji sam prvo napisao scenario, a prema tim motivima roman. Tako da ću nastaviti da tražim pravog producenta za ekranizaciju romana. Taj proces kod nas traje godinama ili decenijama, nažalost. Ali, vjerujem da će se novim Zakonom o kinematografiji mnoge stvari promijeniti. Ove godine sam bio u komisiji za našeg predstavnika za Oskara i sa radošću sam vidio dva nova dugometražna filma mladih autora. Bilo koji da nas je predstavljao bio bi zapažen, kao što sam i čitao solidne kritike za film „Igla ispod praga”. Nijanse su odlučile. Nadam se da će narednih godina biti više filmova, te da će komisije imati sve teži posao”, kaže za Pobjedu Nenezić.
Legenda o ljubavi
On se lani predstavio na Barskom ljetopisu sa predstavom „Sveti i prokleti”, inspirisanom legendom o ljubavi Vladimira i Kosare.
“Jubileji obilježavanja milenijuma od smrti Kneza Vladimira, ali i državnosti Crne Gore bili su mi motiv više. Tako da je to bio dugotrajan i naporan rad da bi se dosegle visoke estetske vrijednosti, prije svega u drami koju sam pisao u stihu, a potom na dugotrajnom radu sa glumcima i ostalim saradnicima. Kako čovjek uči dok je živ shvatio sam tek tada da umijem i mogu pisati drame u slobodnom stihu, a vrlo opreznim zanatskim zahvatima da taj stih donose atmosferu vremena u kom se radnja dešava. Vjerujem prije svega da je to plod talenta, obrazovanja i neumornog decenijskog rada. Pored djela koje nastaje, nezamjenjivog osjećaja procesa rada, najbitnije je da stvaralac brusi stil po kome postaje prepoznatljiv. Svi veliki pisci od kojih sam učio bavili su se paraistorijskim temama, pa sam jako zadovoljan što se meni pružila šansa da se ogledam u tome. Skoro sam čuo od jednog direktora pozorišta da za taj pristup upotrebljava pežorativni izraz „kvazi-istorijski“… Samo sam se sažalio na to pozorište, jer očigledno taj čovjek nije čitao antičke velikane, Šekspira, Rasina, Korneja… ili oni više nijesu njemu važni. Meni jesu. Najvažniji, iako veoma dobro poznajem i postmoderni i postdramski teatar. Međutim, mog Kneza Vladimira ili vojvodu Momčila glumac ne može igrati kao podgoričkog ili nikšićkog dilera droge iz devedesetih godina prošlog vijeka, već posvećeno i uzvišeno, kako tragedija nalaže, ali ne otuđeno i deklamatorski, kako je to manir teatra koji ne volim. Kao što mi je važna crnogorska epika kojoj ću, između ostalog, da posvetim naredne decenije stvaralačkog rada. Možda je prilika, kad sam se već dotakao epike, da kažem da i performans kao jedan od najpopularnijih javnih izvođenja danas možemo tumačiti kroz našu tradiciju,odnosno tužbalice, tako da uopše ne moramo da budemo iskompleksirani i putujemo u davnošnji Bali ili već gdje drugo… a time sam se bavio na mojim doktorskim studijama. No, vjerovatno nekim pojedincima iz tzv. elitističke (ne)kulture bliži je bol svijeta bijelog, nego crnogorskih plemena… Da nemam veliki broj gledalaca i čitalaca koji su saglasni sa mnom, stručnjaka i laika, ne bih bio siguran u ovo što pričam, kao što jesam”, zaključuje Nenezić.
Hronika mladosti
U izdanju Samizdata nedavno je svjetlost dana ugledao još jedan roman Obrada Nenezića „Šetači po mjesecu” crna hronika jedne mladosti, a za tu priču je dobio nagradu još 2000. godine. To je bio scenario za seriju TVCG, ali ona zbog nedostatka novca nije snimljena, pa je Televizija poslije tri godine izgubila autorska prava.
“Od tada sam, s vremena na vrijeme, radio na romanu. Posljednje dvije godine intenzivno sam radio na „Šetačima…” kako bih okončao taj skoro dvodecenijski rad. U razgovoru sa stručnim timom, koji će i ubuduće biti uz mene, odlučio sam se za autorovo izdanje i plasman uz dnevne novine, jer to je jedini način da slobodni umjetnik živi ili preživi od svog rada. Iskreno, tu nešto ne funkcioniše ili su izdavači podcijenili stvaraoce, ili su stvaraoci precijenili sebe. Tu bi trebalo naći neki kompromis. Vjerujem da bi Ministarstvo kulture trebalo da posreduje u tome s nekom vrstom subvencija, što je otprilike godišnji konkurs sada, ili sa Zakonom o otkupu knjiga kako profesionalni stvaraoci ne bi bili prepušteni egzistencijalnom urušavanju, koje neumitno vodi ka gašenju stvaranja”, kaže Nenezić.
Rad koji oplemenjuje
Imajući u vidu Nenezićevo obrzovanje, ne čudi što je multimedijalni umjetnik. Studirao je srpsko-hrvatsku književnost i jezik, onda diplomirao dramaturgiju, a sad je doktorant dramskih umjetnosti, medija i kulture FDU u Beogradu.
“Valjda zbog toga meni predstavlja zadovoljstvo da neko od svojih djela okušavam iz medija u medij. To je proces kojem se radujem, jer sam još vezan pupčanom vrpcom za svoje djelo. To je onaj, danas iskompromitovani i možda smiješni, rad koji oplemenjuje. Pročitao sam mnogo knjiga za koje sam siguran da bi bili mnogo bolji filmovi, kao što sam se nagledao filmova, posebno ekranizacija, kojim sam bio razočaran. Kao dramaturg naučio sam da prepoznam šta je bolje za djelo. Takođe, nikad nijesam krio da pripadam onom dijelu stvaralaca koji ne gaje kult reditelja. Ako oni samouvjereno pišu scenarije ili adaptiraju drame i romane, nemam ništa protiv, tako i ja režiram svoja djela, kao što su to oduvijek radili pisci i pjesnici. Oni su na fakultetu izučavali pisanje drame i scenarija, isto kao što sam ja izučavao pozorišnu, televizijsku i filmsku režiju. Dakle, ne želim da za nekog pišem pet godina ili više, da mu dam ideju, filmsku priču, scenario, i onda gle čuda neki reditelj autor mog dugogodišnjeg rada. Može, ali to košta puno više nego što su navikli reditelji i producenti na ovim prostorima. Ne znam da li ovo zvuči egocentrično ili arogantno, ali ako se ja ne kitim tuđim perjem, ne volim ni druge koji se kite”, kazao je Nenezić.
Majdan za umjetnike, ali i lažne puritance
Na pitanje koji su mu planovi, Nenezić uzvraća da je njegova budućnost neizvjesna, te da se kao slobodan umjetnik ne libi da govori i o devijacijama društva.
“Nije to hrabrost, već suštinska potreba svakog umjetnika i društva. Mnogo puta sam rekao da nijedan sistem u čovječanstvu nije imao loše namjere, već da ih imaju pokvareni ljudi. Ne postoji savršeno društvo, pa ni naše nije. To je, upravo, majdan za svakog umjetnika, ali i za najveća estetska djela u istoriji umjetnosti. Međutim, to je majdan i za lažne puritance, tzv. elitiste i kvazi-umjetnike, amatere i poluamatere, pa dolazi do zlonamjerne zamjene teza koje političari moraju što prije da uvide i odvoje žito od kukolja za dobrobit kulture. Moja ideja da govorim o devijavcijama društva, kao o vječnim motivima nekog umjetnika nije lokalna, već univerzalna. Moja potreba i obaveza je da pošaljem univerzalnu poruku kako bi me razumio svaki čovjek širom svijeta, kojeg boli ljubav, prevara, nepravda, nesreća… dok je potreba onih koji me ne razumiju izričito lokalna i sitnosopstvenička da me prokažu kao neprijatelja društva. Dakle, moji planovi su da tvrdoglavo nastavim da radim. Da priuštim mojim gledaocima i čitaocima još novih djela, ali i da pokušam da pregovore sa stranim izdavačima i producentima dovedem do kraja. Dakako, biće mi neophodna pomoć države. Ali, vjerujem u evropske kapacitete našeg društva, jer primarni cilj zdravog društva jeste da naše dobro prezentujemo svijetu, pa tek onda da smo dobri domaćini i konzumenti stranog dobra”, smatra Nenezić.
