Slikar i vajar, evropske i svjetske reputacije, pripadnik Pariskog kruga, Miloš Šobajić dobija muzej u srpskoj prijestonici.
Šobajić u razgovoru za “Dan” otkriva da mu Beograd na Topčiderskom vijencu na površini od 400 kvadrata podiže muzej, a za stalnu postavku umjetnik je dao 40 slika.
“Biće to divan muzej koji ćemo otvoriti za dva mjeseca”, kaže Šobajić koji nas prima u svom velikom salonskom stanu u centru Beograda u koji se uselio sa izabranicom svoga srca, arhitekticom Majom Iskijenvdo.
“Znamo se deceniju. Maja je Peruanka, a po ocu Srpkinja, iz porodice Todorović. Zajedno smo od 16. jula, skoro pet mjeseci, i ne napušta me misao da je to žena mog života”, kaže Šobajić čiji životni put je neraskidivo satkan od umjetnosti i ljubavi.
Sprema se da u novu bračnu luku uplovi ovog januara.
“Maja je apsolutno egzotična, jer je Peruanka, do bola ima izgled egzotične žene. Maja je moj tip žene koji sam dugo, dugo tražio, hiljadu, dvije hiljade godina, i nađem baš takvu. Nedavno sam snimio film “Zagubljeni spisi Marije Magdalene”. Uradio je Vlada Valešinski. Moja Maja je dočarala Mariju Magdalenu. Obukli smo joj odoru i pisala je aramejski. Zabilježen je na Sajmu knjiga, u prostoru gdje sam izlagao, bio je montiran i lift iz kog je izletio sam Magdalenin rukopis, priča slikar, iza koga je platno s likom žene, rijetko u njegovom opusu”.
Naravno posvetio ga je Maji, koja je njegova inspiracija i vječiti slikarev spoj, umjetnosti i ljubavi. I tako kreću sjećanja Miloša Šobajića, kome je slikarstvo kao usud, a ljubav kao sudbina. Negdje, kao “začin” dođu i seobe, njegove prije svega na relaciji Beograd – Pariz, a porodice Šobajić one prve “trbuhom za hljebom”.
“Za rođendan, 23. decembra, u Pančevačkom muzeju izlagao sam na jednoj grupnoj izložbi “Seoba Srba po slici Paje Jovanovića”. Izložio sam neke moje seobe. Istina je da su zbog gladi moji preci napustili svoja ognjišta. Čukundjeda je skupio svoju porodicu u selu Šobajići, kraj Ostroga, i otišli su jedne noći u Srbiju. Dobro su se snašli, obogatili i poslije desetak godina se vratili. Bili su imućni i nastavili da rade velike poslove u Crnoj Gori. Širili su kulturu, otvorili su prvu biblioteku, prvi bioskop, prvo pozorište, prvi časopis, prvi orkestar. Sve su oni to radili prije 1900. godine. Istina je da se moj otac kao diplomata često selio, pa samim tim i ja. Srećom, nerijetko me je slao kod babe u Nikšić, gdje sam radije boravio nego bilo gdje. Onda sam se ja preselio u Pariz, pa se skoro vratio u Beograd. Iako sam često u Parizu, nogu sam svoju zablokirao u Beogradu. Uz to sam u ovom gradu često mijenjao mjesta stanovanja”, objašnjava Šobajić.
Slikarstvo nije sam odabrao, već je to za njega učinio otac. Kao dijete je stalno crtao i otac mu je govorio: “Ti ćeš biti slikar”.
“Nisam znao šta bih u stvari bio. Htio sam da budem arhitekta, a onda sam probao da slikam. Tata me je naveo na to. Imam negdje kutiju crteža koje je sakupljao od moje pete godine. Svima je to pokazivao. Insistirao je na tome da ja jedino mogu da budem slikar i ništa drugo. I to je dobro. Bio sam jedini na akademiji koga je otac uputio tamo. Svi očevi, sem mog, bili su ogorčeni što su im djeca otišla na slikarstvo”, nastavlja svoju pripovijest ovaj slikar i vajar koji je do sada imao više od 80 samostalnih i 400 grupnih izložbi, koje su očito obilježila mjesta gdje su se održavale, a veliki broj slika i ogromnih skulptura ušlo je u stalne muzejske postavke.
Interesantno je šta je kod Miloša Šobajića prevagnulo da posluša oca i opredijeli se za kist i platno na kome će stvarati neke svoje svjetove, opomene, nade, strepnje, radosti koje pružaju raširene ruke za svijet i ljude, poput Isusovih u opusu “Širom raširenih ruku”…
Do tog, kako objašnja Šobajić “gesta primanja svega u moj centar, dušu, grudi, koje je ujedno i teško krvarenje” danas ne bi došlo, da nije bilo jednog suočavanja s ocem i djetinjeg preispitivanja.
“Pitao sam oca kada me je nagovarao da odem na akademiju koliko zarađuje Milo Milunović. Odgovorio mi je: Više od Tita. E, rekoh, onda odoh i ja. Tada sam volio pare”, prisjeća se Šobajić jedinih trenutaka kada je slikarstvo doživljavao kao biznis, dok mnogi umjetnici ostaju pri stavu da su svojim stvaranjem u njemu.
“Salvador Dali je rekao, da ne bi odbio nijednu sumu novca, pa zašto bih ja za svoju umjetnost – kada ga neko nudi. Samo svaka slika košta onoliko koliko kupac da za nju”, objašnjava Šobajić, kome je među kupcima bio i čuveni liješki Muzej savremene umjetnosti. Ta slika, marta 2011. godine, uvrštena je u jednu od najprestižnijih kolekcija iza koje je šest vjekova trajanja, od flamanskih majstora do danas.
“Do `60. godine živio sam samo od slikarstva, a sada dobijam pare i univerzitetske profesure. Slikar Uroš Tošković, kada smo se prvi put sreli prije više od 40 godina po horoskopskom znaku mi je “prorekao” da ću što stariji, biti to bogatiji. Dobre finansije kod slikara su srećna stvar, jer mu omogućavaju da nastavi sa radom i ide dalje”, kaže Šobajić.
Njegova prva ozbiljnija slika je “Vavilonska kula”, a nastala je iz njegove oduševljenosti Brojgelom.
“Skoro sam saznao da je Evropska unija u Briselu napravila tu kulu po ugledu na vavilonsku, onako široku. Svi ti prvi radovi su uglavnom prodati, a “Vavilonska kula” je kod moje majke. Rijetko koja slika iz tog doba je ostala, a sada mi i te kako treba”, nastavlja svoju pripovijest Šobajić koji je početkom 70-tih odlučio da ide dalje i pokaže šta zna nakon završetka akademije. Odabrao je Pariz u koji se tada slilo 65.000 slikara svijeta, spakovao kofere i pravac na obale Sene, u grad svjetlosti, umjetnosti i ljubavi. Kaže da je to bio hrabar korak učinjen 13. januara 1972. godine, a u prtljagu je bilo i njegovih desetak slika.
“Pariz je najdivniji grad na svijetu. Tako sam ga doživio, i takav je bio u to doba. Ali, maltene nikoga nisam tamo poznavao. Krenuo sam prije svega da pokušam da živim u Parizu, a zatim da i ja pokažem šta znam da radim, da vidim da li tamo može da funkcioniše, ono što mislim i namjeravam da slikam. Poslije godinu dana ukopčao sam da sam imao čak dvije izložbe. Jednu kod Lambera, a drugu kod Versela. U galeriju Lamber ubacio me je čuveni nadrealistički kritičar Patrik Valber, Parižanin američkog porijekla. Predložio me je toj galeriji i to mi je bila prva izložba u Francuskoj. Dobro je krenulo, nisam se puno mučio. Nisam bio moler, niti radio na stanici, imao sam sreću da sve to krene relativno lako, ali su problemi bili veliki, trebalo je preživjeti. Pariz je najljepši grad na svijetu, ali ujedno i najteži za život. Potrebno je dosta para da bi se čovjek osjećao čovjekom. Metro, posao, spavanje, tako živi većina Parižana. Ne vide ni sunca, ni mjeseca. Ja sam pak ozbiljno počeo da živim od svog posla, i od ljubavi, naravno. Bez ljubavi nema ništa”, kaže Šobajić.
Imao je sreću da mu francuska država da atelje u Bato Lavuaru. To je mjesto gdje su se početkom 20. vijeka skupljali kubisti. Pablo Pikaso je 1908. godine bio u jednom ateljeu, a Šobajićev sadašnji atelje je dio tog prostora jednog od najvećih slikara ikad.
“Tu je Pikaso napravio prvu sliku kubizma “Gospođica iz Avinjona” i preokrenuo svjetsko slikarstvo, jer je tom slikom uništio perspektivu. Do tada je perspektiva prvo bila perspektiva ikone, gdje vas ikona gleda, posmatra. Pa je onda Paolo Učelo napravio čuvene dvije “Bitke”, jedna je u Londonu, druga u pariskom Luvru, pa je preokrenuo i gledalac je gledao sliku. Te dvije slike su prve slike linearne perspektive. I onda je narednih 700 godina cijela Evropa slikala perspektivu u raznim oblicima, da bi Pikaso napravio tu prekretnicu stvarajući u ateljeu u kome ja sada slikam, i uništio perspektivu slikom na kojoj nema uopšte vazduha iza, samo se vide te gospođice iz Avinjona. Eto, ja sam u tom Pikasovom ateljeu od 1979. godine pa do danas”, priča Šobajić.
Ovaj istaknuti pripadnik Pariskog kruga, svojim slikarskim platnom, a poslednjih godina i skulpturom kojom je, kako sam priznaje postao opčinjen, kazuje više od svake izgovorene riječi. Prestižni teoretičar umjetnosti Edvard Lusi Smit upoređuje Šobajića sa francuskim slikarom 19. vijeka Žerikoom. Slikaru je najmilije pero bilo Alana Žufroa, s kojim je prijateljevao do razlaza vezanog za rat u Jugoslaviji.
“On mi je najdraži autor tekstova o mojim slikama. Lusi Smit pripada tom engleskom pogledu na teoriju umjetnosti, gdje nema duše, već samo konstatacije, ali su i one kod njega vrlo tople, nadahnute. Pero Alana Žufroa je samo duša. Od ljepote i emocija njegovih tekstova kreću suze. Pisali su i Njemci o meni, poput Edvarda Koša i od svih tih rečenica najviše mi se sviđa ona u kojoj bilježi da kad stojite pred mojim slikama, imate utisak da se sve sruči i polome vam se prsti na nogama. Volio bih da je to tako, da sve ljude kao njega dirnu moje slike. Taj novi pogled na likovnu kritiku se svodi na to da Mocarta ili Baha ne treba slušati sa dušom, već kritički, što je apsurdno, jer onda čemu to. Sva umjetnička djela, pa i moje imaju za cilj da izazovu emocije, da ushite, svojim stavom o umjetnosti”, završava slikar svoju pripovijest o životu gdje su stvaralaštvo i ljubav neraskidive niti.
Nije sujetan
Šobajić je jedno vrijeme bio i predavač u Kini na Akademiji lijepih umjetnosti Luksun. I za sva vremena umjetnik koji svojom maestralnošću boji svjetsku scenu, a kako se našalio svjetske jezike kojima komunicira sa bitnim ljudima umjetničkog miljea, galeristima i kolekcionarima “akcentom svog srpskog jezika”. Šobajić je i danas zadržao ono djetinje u sebi, zbog čega plijeni u komunikaciji s ljudima, a družio se za života, kako sam priznaje i sa milijarderima i sa mafijašima… U razgovoru otkriva još jednu stranu koja ga čini osobenim u odnosu na mnoge stvaraoce – nije sujetan.
Dado najveći na svijetu
Bez rezerve Šobajić kaže: “Dado Đurić, Cetinjanin i Beograđanin i Parižanin, je najveći slikar na svijetu”. Možda je ovo i mjesto da se okonča ova priča o Milošu Šobajiću, koga kada sretnete tek onda shvatite koliko su tačne tvrdnje da su velikani, oni koji svojim talentom i umijećem dodiruju božanske visine, jednostavni i nemirni duhom.
