“Moja ideja je bila da se to dogodi sa ovim filmom, jer ima tu za svakoga nešto, svako može da se prepozna. Ovo nije film o glumcima i za glumce, jer ne postoji profesija na ovim našim predjelima koja ne može da se prepozna”, rekao je Kojo u razgovoru za Klix.ba.
Kulturom protiv sistema vlasti
Naglašava da je jako bitno baviti se angažovanom umjetnošću, naročito danas kada, kako kaže, ljudi vjeruju da su nacionalnost i vjera jestivi i da se od toga živi, dok život zapravo prolazi pored njih velikom brzinom.
“Živimo u društvu koje svjesno cenzuriše i sputava kulturu kao najopasnije sredstvo za vladare i to je problem. Ali nije problem u njima što nam to rade već u nama što se ne borimo protiv toga i što nikako da shvatimo da kultura nije držati escajg u rukama, već to je jedna jako široka i važna stvar u životu”, smatra Kojo.
Na pitanje da li to znači da potcjenjujemo ljude na vlasti kada mislimo da ne razumiju kulturu i umjetnost Kojo kaže:
“Razumiju oni sve, ali ne mogu protiv svog najvećeg poroka – novca. Sve je smiješno u odnosu na novac, ne mogu oni da se izbore sa svojom mukom.”
Naglašava da je velika šteta za ljudski rod smanjivanje budžeta i davanje prostora besmislenim stvarima, te da profit u pravim rukama umjetnost mijenja na bolje.
“Bitno je da političare svrgnemo sa trona zvijezda, oni su postali nevjerovatne zvijezde na ovim prostorima. Ja sam rođen u staroj Jugosalviji, imao sam 13 godina kad je Tito umro i znao sam samo za njega. A sada smo prinuđeni da znamo neke ministre i savjetnike, oni su postali dio naših života i to je veliki problem”, smatra Kojo.
Prostor koji je nekada važio za središte kulture i rock’n’rolla danas je središte folka i realityija, a Kojo objašnjava da je to dugotrajan, namjenski proces.
“To se nije desilo jednim rezom, na tome se, prije ratova, počelo svjesno raditi ne bi li se desili ratovi. Tu najveću ulogu igraju mediji zbog senzacionalnističkih i skandaloznih napisa. Ja to zovem ‘nečasno novinarstvo’. Dugačka je klupa za rezrve, pa mnogi pristanu pisati onako kako im urednici i sistem nalažu, a kada se oni pobune dođu još nepismeniji. Ali tako je i u mom poslu i u ostalim profesijama”, smatra Kojo.
I kroz “Stado” se, kao i u većini balkanskih filmova, prožima crni humor kao slamka spasa, a Kojo smatra da čovjek koji se ne šali na svoj račun nije spreman ni za kakav humor.
“Srećan sam jer to znači da u ljudima tišti neko zrno slobode, nešto što bi oni željeli da se događa oko njih ali su se svi autocenzurisali. Ako ovaj film da nade i otvori vrata slobodi ja sam srećan”, kaže Kojo.
Otkrio je da još uvijek vjeruje u moguće promjene društva, te da se iz tog razloga još uvijek bavi filmom.
