Poznati književnik i dječiji pisac Milenko Ratković, već decenijama bogati našu i književnu scenu bivše Jugoslavije. Uz njegove priče, romane, anegdote stasavaju generacije i generacije. Iz njegovih čitanki upoznavali smo se sa beskrajnim svijetom književnosti. O svom radu, počecima, drugovanju sa velikanima od pera, kolegama, stanju u književnosti Milenko Ratković govori za Dan.
“Igralište u parku”, “Pisak lokomotive”, … Kako je biti pisac uz čija djela su stasale mnoge generacije?
“Zadovoljstvo je svakog pisca kad se njegova djela čitaju. Jedna pravnica mi je rekla da njen sin spava sa mojim knjigama. Taj sin nije više dijete, približio se tridesetoj, ali i sada spava sa mojim knjigama. Jedan profesor u Baru dao je zadatak đacima: ,,Ličnost koja je obilježila moj zavičaj”. I svi đaci pisali su o Milenku Ratkoviću. Nedavno sam ležao na koronarnom odjeljenju Kliničkog centra u Podgorici. Jedna medicinska sestra se sjetila da je moje priče čitala u čitankama i lektiri, pa je telefonom pozvala svoju ćerku da vidi Milenka Ratkovića. Ćerka je pozvala nekoliko svojih školskih drugarica i odvela ih u bolnicu. Ja sam tada spavao, a kad sam se probudio, ugledao sam sedam-osam djevojčica poređanih pored mog kreveta. Malo zatim naišla je vizita koju je predvodio visok, mlad ljekar, zaustavio se pored mog kreveta i rekao: “Mi smo rasli s Vama”. Mnogi profesori mi kažu: “Učili smo o Vama na fakultetu”.
Odavno ste počeli da drugujete sa velikanima od pera. Objavili ste knjige “Moji savremenici” i “Zapisi o piscima”, a i Vaš najnoviji rukopis “Anegdote o piscima” sličnog je tematskog opredjeljenja. Šta Vas nakon decenije saradnje sa piscima i danas nanovo iznenađuje kod ljudi tog kova?
“Jedne godine, kada sam bio predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, družio sam se sa “piscima za odrasle” i to mi je ostalo u neprijatnoj uspomeni, naročito njihov potcjenjivački odnos prema dječjoj književnosti. Radije se družim sa dječjim piscima, koji su kao mala djeca. No, i među njima ima rivaliteta, smeta im svako ko je bolji pisac od njih. Iz tog dugogodišnjeg druženja sa dječjim piscima nastale su knjige “Moji savremenici” i “Zapisi o piscima”, a u novije vrijeme pisao sam male portrete pisaca i prisjećao se duhovitih scena iz njihovog života, pa je tako nastala još neobjavljena knjiga “Anegdote o piscima”. Sa piscima se družim još od 1949. godine kada sam nagrađen na prvom književnom konkursu u Crnoj Gori. Imao sam, dakle, dosta vremena da ih sve dobro upoznam, pa me ništa ne može iznenaditi ni kod onih najekstremnijih”.
Na poznanstvo sa kojim piscem ste najponosniji?
“Najponosniji sam na poznanstvo sa Desankom Maksimović. Ona je tri puta bila gost u mojoj kući u Starom Baru. Kad je došla prvi put, sva djeca iz komšiluka izvela su pred njom raznovrstan program – recitacije, pjesme i igre. Moj otac joj je iz pčelinjaka donio zdjelicu meda. Pošto je pojela, Desanka je stihovima zatražila: “Deda, ja bih još meda!”, mada su njih dvoje rođeni iste godine. Divila se ljepoti naše stare kuće. Poslije zemljotresa 1979. godine, sreo sam se sa Desankom u Novom Sadu. Dok je predsjedavala Zmajevim dečjim igrama, ja sam ušao u salu punu književnika, Desanka je za trenutak prekinula sjednicu i pitala: “Milenko, šta je s onom vašom lijepom kućom u Baru?” – “Srušena je”, odgovorio sam. “Ona lijepa kuća srušena?” zaprepašćeno je rekla. “Srušena, već sam počeo da gradim novu”. Na njenom licu uočavala se istinska tuga. Drugi put je došla sa ruskim pjesnikom Viktorom Dubravinom. Dok sam ih vozio prema Miločeru, Desanka mi je pričala o svom prijatelju iz Moskve, koji je u ratu bio pilot i dok je mitraljirao njemačke bunkere, srušio se s avionom. Dugo je bio u komi, a na njegovom čelu ostali su vidljivi ožiljci. Desanka se šalila da je on tom prilikom žestoko potresao mozak i to se primjećuje u njegovoj poeziji. Zavaljen na zadnjem sjedištu, Viktor je sa divljenjem posmatrao rascvjetale žuke. Izvadio je notes i počeo da o njima piše pjesmu. Pitao me kako se zove to žuto cvijeće, a ja sam mu kazao botanički naziv brnistra. Vratili smo se u Rap, gdje nam je moja supruga Desa spremala ručak. Viktor nam je čitao pjesmu “Brnistra”, a Desanka je, stih po stih, prevodila. U znak zahvalnosti za dobar ručak, Viktor je tu pjesmu posvetio Desanki Ratković. Nekoliko pjesama je poslao “Stvaranju”. Prevodilac nije znao šta je brnistra i telefonom je pitao Čeda Vukovića, koji mu je objasnio da je to u narodu poznata žukva ili žuka.
Na dan uručivanja Njegoševe nagrade Desanki Maksimović, moja supruga i ja doputovali smo na Cetinje. Stali smo u poduži red obožavalaca Desanke Maksimović, koji su čekali da joj čestitaju. Ona je mjesec dana prije toga slomila nogu i hodala sa štakama pa je čestitke primala sjedeći na stolici. Iznad nje na nogama je stajao predsjednik Predsjedništva Crne Gore Mišo Vlahović, brat Veljka Vlahovića. Ja sam čestitao Desanki i predstavio joj suprugu. “Znam ja moju imenjakinju!” Dvije Desanke su se srdačno poljubile. “To je najbolja učiteljica u Crnoj Gori” kazao je predsjednik. “Nisam to znala” rekla je Desanka Maksimović. Moja supruga joj je predala buket cvijeća i koverat u kome su bili literarni radovi njenih učenika o pjesnikinji. “Ovo su mi najmiliji pokloni” obradovala se Desanka i dodala: “Ovih dana izlazi iz štampe zbirka pjesama Viktora Dubravina, koju sam ja prevela. Jedna od tih pjesama posvećena je Vama, druga imenjakinjo. Kad iziđe iz štampe, poslaću Vam jedan primjerak”.
Pamtite li svoj prvi susret sa nekim poznatim piscem? Kako je to bilo i ko je bio u pitanju?
Ćosić u jednom sjećanju kaže: “Branko Ćopić je bio prvi živi pisac koga sam vidio. Dogodilo se to u jesen 1944. u Beogradu, u menzi Centralnog odbora Ujedinjene antifašističke omladine Jugoslavije. Obojica smo bili u partizanskim uniformama. A on, prvi živi pisac koga gledam, razočarao me: smijao se i zasmijavao sve oko sebe. A ja tada nisam mogao da zamislim da se pisac smije”.
Mnogo puta sam bio u društvu sa Brankom Ćopićem i nikad nijesam vidio da se on smije. Dok nam je pričao svoje šaljive priče bio je ozbiljan, a mi smo se smijali. Pa i Tito mu je jednom rekao: “Branko pričaj glasnije, da se i mi smijemo!”
Učeći osnovnu školu u Starom Baru, nikada nijesam imao priliku da vidim književnika. Kada sam položio polumaturu, napisao sam prvu pjesmu “More” i poslao je beogradskim “Pionirskim novinama”, u kojim je objavljena 21. avgusta 1946. godine. Tih dana objavljen je konkurs “Pionira” za literarne sastave, pa sam im poslao već objavljenu pjesmu. U septembru otputovao sam u Beograd radi daljeg školovanja. Veoma sam se iznenadio i uzbudio kada me je Mira Alečković pozvala u redakciju “Pionira”. Stidljivo sam zakucao na vrata njene kancelarije. Primila me je vrlo ljubazno i rekla da su primili puno literarnih radova iz cijele Jugoslavije, a odlučili su da prvu nagradu dodijele meni za pjesmu “More”. Zainteresovao sam se šta je prva nagrada i dobio objašnjenje: petnaestodnevno besplatno ljetovanje na moru. Kazao sam da živim u primorskom mjestu i tokom ljetnjeg raspusta kupaću se u moru do mile volje. Mira mi je onda rekla da će mi redakcija dati neku specijalnu nagradu. Oslobođen treme, ja sam se raspričao i pohvalio da je ta pjesma objavljena u “Pionirskim novinama”. Mira se odjednom uozbiljila i objasnila da je konkurs raspisan za neobjavljene radove. Ubrzo sam saznao da moja pjesma nije nagrađena, samo je još jednom objavljena u “Pioniru”. Tako sam sebi oduzeo nagradu”.
Kako Vam izgleda savremena književna scena kod nas, kako je ocjenjujete?
“Pratim samo dječju književnost i ne mogu govoriti o savremenoj književnosti. A o dječjoj književnosti nema šta da se kaže, jer poumirali su stari pisci, a mladih pisaca je veoma malo. Ako neko piše, nema gdje da to objavi. Ne postoji nijedan list za djecu, a izdavači neće da štampaju knjige za najmlađe. Ja sam afirmisan prvenstveno u dječjim listovima – samo u ,,Politici za djecu” objavio sam 305 priča. Danas ako bih napisao priču, nemam gdje da je objavim”.
Plašite li se da će štampana knjiga izgubiti bitku pred naletom digitalizacije i novih tehnologija?
“Internet još nije ugrozio knjigu, naprotiv, mislim da je to nova mogućnost da knjiga stigne do čitalaca. Na internetu je objavljeno 15 mojih knjiga koje se mnogo više čitaju nego one iz štamparije. Ipak, knjiga ostaje kao trajno kulturno dobro”.
Da li Vas posjećuju mladi pisci i traži li savjete od Vas?
“Mladi pisci me ne posjećuju niti traže savjete od mene. A kad sam ja bio književni početnik održavana su savjetovanja mladih pisaca na kojima su nas Janko Đonović i Čedo Vuković učili kako treba pisati. Bilo je to za mene vrlo korisno”.
Pozivaju li Vas nastavnici i profesori književnosti da gostujete na njihovim časovima?
“Nastavnici i profesori književnosti me ne pozivaju da prisustvujem njihovim časovima. Samo ponekad dovedu đake kod mene da održe literani čas. Prije neki dan u mojoj kući u Starom Baru održan je gimnazijski čas. Prisustvovalo je 50 učenika III i II razreda Podgoričke gimnazije sa svojim profesorima. Toliko stolica nijesam mogao donijeti ni iz komšiluka, pa su mnogi gizmnazijalci stajali na nogama dva sata. Bio je to za sve nas prijatan doživljaj”.
