Nova knjiga poezije Nade D. Pavićević nedavno je ugledala svjetlost dana u izdanju bjelopoljskog “Pegaza”, piše Dan.
“Stanje svijesti – srca i uma naša pjesnikinja Nada Pavićević pjesnički registruje na sebi svojstven način. Predmet njenog pjevanja nije svakodnevica života, čak ni svakodnevica bića, nego trenuci duše, i to misaoni i opsesivni akcenti na doživljajima najviših odgovornosti čovjeka i Boga u nama i oko nas”, bilježi književnik Dragan Lakićević.
On dodaje da otud na početku knjige “Dar zavjetni” – poema “U nebo se gleda iz Jerusalima”: devetnaest djelova ili pjesama lirskog putopisa kroz Svetu zemlju i njena znamenja.
“Svetinje vjere postaju pjesnička znamenja kada ih sagleda, doživi i opiše pjesnik. On to čini povišenim patosom u kojem ima tragova intonacije liturgije i molitve, biblijskog tona i uopšte svečanosti govora, tim prije što taj pjesnički govor ne odjekuje spolja nego unutra, u biću, u duši subjekta i svijeta. Poema počinje ličnom i prisvojnom apostrofom – iz koje se vidi lirski pristup prostoru i kompleksu Jerusalima i njegovih značenja u pjesničkoj optici: `Kako sam izgubljena / Jerusalime moj / maleno zrno pustinjsko / u gradu mira i / istinskog vojevanja`. U početku drugog odjeljka stoje tri riječi – tri zajednička imenitelja ove poezije: duša, duh, krv. Uskoro će se pojaviti riječi: strah, dostojnost, svetilište. Tim riječima određen je pjesnički prostor ove poezije-lamenta, monologa pjesnika odnosno subjekta koji na svetom mjestu osjeća da je cijelog života putovao tamo: `Sve puteve sabrah / u puteve tvoje Jerusalime`. U tom prostoru pjesme i Jerusalima događaju se naporedo – prošlost i sadašnjost, sveto i profano, Biblija i krhki srpski pjesnik-hodočasnik“, bilježi Lakićević.
Ističe da pejzaži i prostori stoje naporedo s kladencima predanja i vjere – sve to intonira i usklađuje radost ljubavi i otkrovenja.
“Razdaljine saznanja i oduševljenja pokreću biće lirskog subjekta – da usloži misao i obuhvati svetilište u njegovoj sveobuhvatnosti i izvornosti. Putopis kroz svjetovni dio grada pretvara se u putopis kroz duhovni svijet. `Iz tamnine vremena` dolazi muzika suštine: `Pretvara li se duša u zvuk dubine / omamljuje melodija harfe / davnih grehova`. U svojoj duši, mnogo više retorskim pitanjima nego li odgovorima i konstatacijama – pjesnik rekonstruiše `svjetlost vjere` po mjeri svoga bića i uma. Retorika jezika i izraza, vokativa i infinitiva-imperativa tek prati aliteracije emocija koje se podrazumijevaju i anticipiraju”, navodi Lakićević.
“Sila se useljava u moj um” stoji u pjesmi: svjetlost i tišina nadvladavaju sve čujno i vidljivo: poezija se pretvara u rječitu tišinu.
“U doživljaju Hrista i njegovog hrama mijenja se čitav svijet, koji se sabira u jednu tačku, a ta tačka prevazilazi sve druge – potrebne cijelom svijetu, pa i srpskom pjesniku sa pamćenjem “srama i stradanja”, jer hodočasti “stopama i mukama Sina božjeg”, smatra Lakićević.
Ističe da se u drugom dijelu knjige, pod naslovom “Plima i osjeka” nalaze se “redovne” pjesme Nade Pavićević, opet odabrane po tematici svetinja i znamenitosti u duši ili u doživljaju lirskog subjekta.
“U ta znamenja spadaju i izlazak sunca i muzika – u slikama i značenjima posebnih trenutaka i viđenja. U tim trenucima javljaju se i imena i figure i dejstva klasičnih književnih i mitskih junaka. Zaokupljen uzvišenim i moralnim, pjesnik na suptilan i originalan način slika svoje `bezljudno vrijeme`. U nastavku ovih pjesama, kao u velikoj ogrlici, nižu se lirske odrednice dana, sjećanja, snova, obmana, tajni i strasti – prepuni slika i simbola, zgusnutih metafora duboke čovjekove unutarnje prirode. Mala enciklopedija osjetljivosti realizovana je u ovim pjesmama kao u kakvom likovnom albumu misaonih trenutaka i trepeta, prepunom čistog i bistrog jezika, nalik rosi u mladoj travi kao metafori bića”, zaključio je Dragan Lakićević.
