Grickanje noktiju ili onihofagija je česta navika, pogotovu kod djece, i može se smatrati poremećajem ponašanja.
APA (Američka Psihijatrijska Asocijacija) je grickanje noktiju uvrstila kao jedan od oblika opsesivno-kompulsivnog poremećaja.
Ova loša navika nastaje uslijed uznemirenosti, psihičke napetosti i frustriranosti. To je znak da postoji nešto što dijete muči.
“Grickanje noktiju nije naivna pojava, ona predstavlja opasnost po zdravlje, zato što postoje infekcije koje se prenose grickanjem noktiju”, kaže za Super ženu dr Tamara Stević, specijalizant dječje pedijatrije u Tiršovoj.
Ruke su u stalnom kontaktu sa spoljašnjom sredinom, a samim tim i nokti. Ispod noktiju se najčešće skuplja prljavština koja se grickanjem ubacuje u usnu duplju, a zatim dalje do digestivnog trakta. Takođe, grickanje može dovesti do nekih infekcija kože oko pristiju što kao posljedicu može zahtijevati hiruršku intervenciju.
Grickanje noktiju je medicinski problem
Mikroorganizmi koji se mogu unijeti putem grickanja noktiju su najčešće salmonela i ešerihija koli. Kada grickate nokte, ove bakterije lako nađu put od vaših usta do organa za varenje, što dovodi do različitih stomačnih infekcija. Tu je i humani papiloma virus koji je jako čest kod onih ljudi kod kojih je grickanje noktiju hronično. Pored navedenog, mogu se javiti i stomatološki problemi.
Dr Stević navodi da se, pored navedenih medicinskih opasnosti, na osnovu studija koje se bave ovom navikom, došlo do podataka da hronično grickanje noktiju može negativno da utiče na kvalitet života. Osjećanje tenzije koje postoji kada osoba pokuša da se odupre grickanju može biti jako naporno i imati uticaj na svakodnevne aktivnosti.
Kako spriječiti grickanje noktiju?
Što se tiče psihološke perspektive, onihofagija nam otkriva da kod djeteta postoji nesklad u komunikaciji sa roditeljima ali i sa sredinom. Ukoliko dijete gricka nokte to može biti znak da se dijete osjeća nesigurno, ugroženo i neprihvaćeno. Tu je pomoć roditelja najvažnija.
Dr Tamara Stević savjetuje da roditelji mogu pomoći djetetu tako što će mu pružiti ljubav, pažnju i podršku u svim situacijama, a ne samo kada je djetetu teško.
“Dijete u svakom trenutku mora biti svjesno da u roditeljima ima zaštitu i podršku. Roditelji često misle da djeca nemaju sposobnost shvatanja odnosa u porodici, i tako griješe, jer su djeca vrlo svjesna svega. U tom smislu moram da napomenem da je i stabilan brak važan, kako se dijete ne bi osjećalo nesigurnim i napuštenim. Dijete se ne smije zapostaviti ni u kom smislu. Prvi korak u liječenju svake ružne navike je podrška.”
S druge strane, roditelji nikako ne bi smjeli djecu kažnjavati i prijetiti im, jer to ne samo da ne pomaže, već može dovesti i do pogoršanja navike, ali i do nastanka nekih novih loših navika.
