Vaterpolo

Gojković: Jadran je moja druga kuća

Priču o velikom trofejnom Vaterpolo klubu Jadranu i njegovom 90 rođendanu zagrebli smo sa djetetom novljanskog kluba Vladimirom Gojkovićem.

Svjesni, naravno, da je objektivno nemoguće obuhvatiti sve vrijeme, ali…

U suštini, sve te priče generacija i generacija su slične jedna drugoj. Rađale su se zvijezde, put do uspjeha bio je valovit, dijelili su i radost itugu. I uvijek, skoro uvijek, odanost klubu bila je beskonačna.

A zašto smo se baš odlučili, u bazenu sjajnih igrača, da priču o Jadranu ispričamo kroz sjećanja sadašnjegtrenera, a bivšeg vaterpoliste ekipe sa Škvera?

Vlado je neko koga pamte mlade i srednje generacije.

Kolege kažu nikad nije jurio slavu i novac. Mnogi će i reći daje Vlado od „ A do Š“ bez interesa odan Jadranu toliko koliko i svojoj porodici. Jednostavno voli Jadran.

Privržen je poslu, mada on na trenersko zanimanje ne gleda kao na poslovni poduhvat snova. Još kao igrač, sa 25 godina, onda kada je prvi i jedini put napustio Jadran i preselio se na dvije godine u Kazanj, znao je gdje će ga naredni zaveslaj odvesti. U trenerske vode.

Razmišljao je već poslije prve godine da se vrati kući. Ostao je još sezonu, a onda ponovo otvorio vrata voljenog kluba. Osvojio je skoro sve. Iz Jadrana se profilisao u reprezentativca. Klikeraš po prirodi nije uspio samo da se domogne trofej a Lige šampiona. Bio je na korak, ali u tom trenutku, Honved je bio bolji za gol (7:6). I samo tada je bio najbliži da ostvari jedan jedini san (kada je u pitanju klub). Kasnije, ranije bio je daleko od toga. I to ga najviše boli, kao i Olimpijske igre na kojima sa Crnom Gorom nije osvojio medalju.

Klub volim jer je moj

Uvijek Jadran, zbog čega?

“Moja karijera i put, maltene životni se kretao kroz Jadran. Jadran je moja druga kuća. Toliko sam vremena ovdje… Zato više nije ni bitno šta može ili ne može biti, a sve je moguće. Ali, teško nešto može da se desi, a da ne budem na usluzi Jadranu na ovaj ili na onaj način. Kako sad tako u budućnosti, bio ili ne bio trener. Klub ne voliš samo zbog ljudi koji ga vode ili zbog ovog ili onog igrača ili trenera. Klub voliš jer je to tvoj klub”, rekao je Gojković.

Ljubav je beskonačna, zar ne?

“Kad je tako onda se krupne i sitne stvari uvijek prevazilaze. Ali, nijesam samo ja, naravno Jadran, u klubu su ljudi koji nas uspješno vode, prije svega od predsjednika koji daje veliku energiju i koji je vezan životno za klub. I to je putokaz kako u svijetu može i mora ekipa da funkcioniše. Istina je da se teško u našem sportu, bez velikog entuzijazma, može napraviti uspjeh.”

Mogao si da igraš za velike pare i za velike klubove, nijesi, ostao si u Jadranu. Je li bilo teško, svakodnevno istim putem dolaziti do bazena, pozdravljati iste ljude, ponavljati slične vježbe, nastupati sa istom kapicom. Da lije ikad dosadilo?

“Kad si mlad suština nije u novcu, već u mjestu koje tražiš pod suncem. Cilj je bio da uđemo u prvi tim, a kada smo ostvarili cilj, onda smo željeli da pobijedimo nekog jakog. Nakon toga smo se nadograđivali, a nakon toga stigao je i taj momenat, da obezbjeđuješ egzistenciju kroz sport. Radiš što voliš i zarađuješ od onoga što radiš. Što se tiče pitanja da li mi je nekad bilo dosadno uvijek sam, pa i danas, sa zadovoljstvom odlazio na bazen. Sve dok je tako, biće lako za mene. Volim sport, ne samo vaterpolo, volim sport kompletno, nisam se ni jednog momenta zasitio. Doduše, bilo je loše atmosfere, ali i fantastične. Možda je padao entuzijazam, ali se pozitivna energija brzo vraćala. Ponavljanje sličnog? Majka uspjeha je ponavljanje, beskonačan broj ponavljanja te približava savršenim stvarima. Na taj način postaješ dobar.”

Novi san

Prošao si sa Jadranom vrijeme kada je finansijski bio moćan i onda kada to nije bio. Kako pamtiš sezone od 2002. do 2006. i poraz od Honveda u finalu Evrolige?

“Olimpijske igre i poraz od Honveda dva su najteža momenta u karijeri. Bili smo blizu, a da niko nije očekivao da ćemo doći do završnice Evrolige. Ali smo stvarno igrali dobar vaterpolo i bili u usponu. Poslije se ispostavilo da su to bili sve igrači svjetske klase na svojim pozicijama. Sa Zlokovićem, Jokićem, Udovičićem i ostalima ekipa je imala dobru osnovu, a bile su to dobre godine. Rasli smo zajedno. Istakao bih da ova ekipa finansijski pretjerano nije bila moćna, kao ona iz perioda od 2008. do 2010. godine, sa kojom nijesmo uspjeli da dođemo do F4. Ali su to tada bile najljepše godine, svi mi djeca Jadrana osjetili smo pravi i važan momenat. Doveli smo klub do finala i osjetili žal. Zato je moj sadašnji san da opet dovedemo Jadran do fajnal-fora i da probamo da dođemo do nove šanse.”

Situacija se promijenila, Jadran se okrenuo mladim snagama. Koliko ti je teško raditi sa mladim igračima, a navikao si da, ipak, stremiš uvijek visoko, da igraš za medalje i trofeje?

“I ja sam bio mlad igrač. Sa saigračima sam rastao i prošao puno toga. Istina, onda kada sam 2012. godine postao trener bilo je teško. Objekivno, klinci od 14 do 18 godina su morali da igraju za prvi tim jer nije imao ko da igra. Sad se malo situacija iskristalisala. Godinu i po dvije smo preuzeli primat u crnogorskom vaterpolu, imamo dobru okosnicu i mogu da kažem da pravimo neke filtere od mlađih koji dolaze. Imamo one koji su bolji, manje bolji i možemo dabiramo. Uspjeli smo da se stabilizujemo na neki način, što je prvi preduslov, jer su djeca porasla i moraju da imaju prave uslove.”

Zbog čega si rano odustao od igračke karijere?

“Mogao sam još dugo da igram, nisam imao taj problem sa formom, bio sam u dobrim godinama. Međutim, privlačio me trenerski poziv. Postajala je mogućnost da godinu ranije krenem trenerskim putem. Ali, u tom momentu je bila specifična situacija. Posljednje dvije igračke godine klub je bio u lošem stanju. Dugovanja velika, a i nije sve to moglo da se prati, trebao sam ponovo da idem u inostranstvo ili da ostanem i krenemo ispočetka. Tada niko više nije ostao u klubu, a ja sam na neki način prepoznao šansu i mislim daje to bila neka prekretnica za klub. Maltene smo izgubili sve što smo imali od igrača koji su mogli ozbiljno da iznesu sezonu. Zato smo ušli u novi proces. Sebi sam dao zadatak da tri do pet godina probam. Da vidim, prije svega, dali znam da radim taj posao. I onda da podvučem crtu i da vidim šta dalje. Krenulo je kako je krenulo, nije loše, a može bolje. Nije mi žao, iako je najljepše biti igrač jer se najljepše uživau sportu.”

Odluku nije ubrzao London?

“Ne, ne, sa Jadranom sam sve dogovorio 25. maja 2012. godine, a Igre su bile u avgustu.”

Postoj i li formula za uspjeh?

“Prva stvar je predanost i rad, druga stvar je sreća. Ko radi i daje cijelog sebe dobiće kad-tad priliku. Talenat mora da postoji da bi se išlo do vrhunskog nivoa. Ali, ako nema rada brzo nestaje.”

Kako se familija uklapa u obaveze?

“Dobijam veliku podršku, a sa suprugom sam riješio da će to biti tri godine rada dan-noć. Prošle godine su najviše patili kada su se povezale klupske i reprezentativne obaveze.”

Djeca?

“Stariji se bavi vaterpolom dvije i po godine, mlađi po malo. Ako imaju volju to je dobro, a kako će biti imaju svoje trenere pa neka rade sa njima.”

Ponese li te ponekad neka kritika ili pohvala?

“Trudim se da ne idem na treninge, više zbog druge djece i roditelja, da ne pomisle kako moje dijete treba i može da ima neki prolaz. Ako ima neku utakmicu gledam, kao što gledam sve ostale kategorije i trudim se da ih ne komentarišem”.

Niz dug deceniju i po

“Ovo je 15. sezona u kojoj Jadran osvaja trofeje bez pauze. Mislim da to nema niko u svjetskom vaterpolu. Jug je, ako se ne varam, imao 14 vezanlh sezona sa trofejom. A s obzirom na način i sa ekipom koju imamo i sa kojom nastupamo posljednjih sezona to je za mene velika satisfakcija. Mislim da ovaj podatak pokazuje da je klub zdrav od vrha i da je u toj teškoj situaciji uspio da ostane pozitivan i da maltene izmiri sve što je imao prema igračima”, istakao je Gojković.

Između titula 44 godine

Uspjesi novljanske ekipe su kulminirali 1958. godine kada prvi put u istoriji osvajaju titulu prvaka države i to bez poraza, a taj uspjeh su ostvarili: Boško Vuksanović Milan Muškatirović, Đuro Radan, Boris Čukvas, Božidar Stanišić, Slobodan Uljarević, Dragoslav Šiljak. Dragan Čolović, Dušan Bilas i Petar Kosać. Iste godine je reprezentacija zauzela drugo mjesto na Evropskom prvenstvu u Budimpešti, a iz Jadrana su za Jugoslaviju nastupali Čukvas, Stanišić i Muškatirović. Takođe je bez poraza 1959. godine odbranjena titula državnog prvaka, a na novu šampionsku titulu čekalo se pune 44 godine.

Prvi, jedini

U prvim godinama postojanja, kao jedini klub u Boki, Jadran je sve utakmice Igrao protiv dubrovačkiih klubova, a prvu pobjedu ostvario je protiv, tada već poznatog kluba Građanski. Početkom septembra 1930. godine NovIjani su prvu utakmicu odigrali u Kotoru protiv, kasnije, velikog sportskog rivala Primorca. Prvu noćnu utakmicu Jadran je na Škveru odigrao 1935. godine i to pod svjetlima ribarskih ferala, a protivnik je blla ekipa ĐPK iz Gruža. Novljani su na Škveru 1936. godlrie odigrali prvu međunarodnu utakmicu, protiv mađarskog kluba Mak.

 

Send this to a friend