Love & Sex

Iluzija o ljubavi kao izvor svih duševnih patnji

Ljubav je smisao života. Ljubav je ono što nas pokreće da radimo, stvaramo, pravimo djecu, pomažemo drugima i sebi, učimo, razvijamo se i budemo, zdravi i srećni. Ljubav nije usko vezana za ljubav prema porodici, voljenoj osobi (partneru), prijateljima ili drugim osobama. Ljubav postoji u svemu što nas okružuje, postoji ljubav prema svemu što postoji, ljubav prema samom sebi, prema stvaranju i radu, Bogu / univerzumu i prema životu uopšte. Kada tako sagledamo ljubav onda nam je jasno zašto je ljubav smisao života, postojanja, zdravlja i sreće. Ljudi koji su puni ljubavi oni su zdravi, razvijaju se, donose dobro sebi i svojoj okolini a oni koji pate od iluzije ljubavi oni su nesrećni, imaju problema sa zdravljem, sa samim sobom i drugima.
Šta je ljubav?

Prije nego što kažemo šta ljubav nije, odnosno šta je iluzija o ljubavi treba reći šta ljubav zaista jeste. Ljubav nije ni misao ni osjećanje, ni stanje, ni ponašanje. Misli, osjećanja, ponašanja i stanja su samo izraz, manifestacija ljubavi. Ljubav je prisutnost, prihvatanje, jednistvo sa sobom, drugima i univerzumom, potpuna predanost bez zavisnosti. Ljubav je kada dajemo a ne tražimo ništa zauzvrat. Ljubav je slobodni čin davanja u kojem uživamo i koji nam ne predstavlja nikakav napor, već naprotiv ispunjava nas. Pravo ispunjenje može doći samo iz ljubavi.

Na primjer, ako radite sa ljubavlju, rada za vas predstavlja ispunjenje, svaka vaša aktivnost vas ispunjava, daje vam smisao, snagu i motivaciju. Ljudi ne rade samo zbog novca. Novac je potreban za život u društvenom sistemu koji su ljudi smislili i u tom smislu je važan ali novac nije sam sebi svrha već samo sredstvo. Ljudi koji vole oni rade s ljubavlju i to ih čini srećnima. Na primjer, postoje ljudi koji imaju toliko novca da uopšte ne moraju da rade u smislu obezbjeđivanja egzistencije. Većina njih radi, bave se onim što vole, a oni koji ne rade brzo padaju u depresiju, besmisao, ropstvo adikcija i sl. Ljubav kroz rad daje smisao postojanju. S druge strane ljubav je naš odnos prema drugima, porodici, prijateljima, klijentima, Bogu/univerzumu. Ljubav je neraskidivo povezana sa slobodom. Ljubav je sloboda, ljubav se ne može izraziti bez slobode. Svaka zavisnost blokira ljubav. Ljubav je biti jedno sa svim a ujedno biti slobodan od svega, jer ljubav je postojanje, kretanje, a ne učaurenost.
Šta je to iluzija ljubavi?

Mnogo ljudi pati od iluzije o ljubavi. Dok je ljubav samo jedna, ilizuja o ljubavi ima jako mnogo.

Vrijedim onoliko koliko sam voljen od strane meni važnih ljudi – to je jedna od najčešćih i skrivenih iluzija u koju mnogo ljudi čvrsto i implicitno vjeruje. Osoba koja sebe vrednuje i poredi sa drugim ljudima je osoba koja vjeruje da nije dovoljno voljena. Takva osoba vjeruje i da ne zaslužuje da bude voljena kao neki drugi ljudi. To je naravno iluzija jer to što osoba nije dobila onoliko ljubavi koliko je željela od njoj važnih osoba (roditelja, rođaka, partnera itd) to ne znači da ne može biti voljena od nekih drugih osoba. Vjerujući da ne zaslužuje ljubav osoba to svoje uvjerenje potvrđuje u realnosti. Privlačeći i birajući osobe koje ne mogu iz raznih razloga da je vole i tako osoba kroz iskustvo potvrđuje svoje početno uvjerenje. Odakle ljudima uvjerenje da ne mogu biti voljeni ili da im nešto fali zbog čega ne mogu biti voljeni uopšte ili onoliko koliko bi to oni željeli? To uvjerenje potiče iz djetinjstva. Dijete kojeg roditelji ne vole (ne poklanjaju mu dovoljno pažnje, odusutni su i sl.) ima utisak da je ono loše, jer dijete ne može da razmišlja kritički i shvati da u stvari nešto nije uredu sa njegovim roditeljima a ne njim samim. Dijete tumači odbacivanje kao lični defekt i odatle potiče osnova za budući osjećaj manje vrijednosti, odnosno ansioznosti i depresivnosti. Dijete ne zna kako da se nosi sa takim osjećanjima i mora da ih potiskuje. Kasnije kada dijete postane odrasla osoba ima šansu da to promijeni, shvatajući da bolna osjećanja ne određuju nužno identitet osobe, da je ljubav prisutna sada i ovde, da nije rezvisana za određene osobe i da svako ima prava na ljubav.
Samoljubav je narcizam – jako važan stub mentalnog zdravlja jeste ljubav prema sebi. Ljubav prema sebi nije narcizam ili zaljubljenost u sebe. Narcizam je karikatura samoljubavi. Samoljubav je preduslov za ljubav, lično blagostanje i duševni mir. Voljeti sebe znači sebe prihvatati u svakom momentu, u svim stanjima i izdanjima bezuslovno. Samo osoba koja sebe prihvata u potpunosti može istinski da se mijenja, razvija i živi u miru i ljubavi. Svaka vrsta poricanja, neprihvatanja i samoobezvređivanja osobu dovodi u rascjep sa samom sobom što predstavlja osnovu za sva disfunkcionalna osjećanja kao što su anksioznost, krivica, potištensot, stid i bijes na sebe. Narcis je osoba koja ne umije da voli ni druge ni sebe, zato pati od osjećaja praznine. Narcis je psihički bogalj koji se hrani tuđom energijom ljubavi ali kao što nije u stanju da ljubav daje nije u stanju ni da je prima pa zbog toga stalno pati od unutrašnjeg osjećaja praznine.
Ljubav se može izgubiti – ljubav se ne može izgubiti jer je ona unutrašnji dio osobe. Ljubav je unutar osobe, to je njen dar od Boga/univerzuma. Ljubav nije rezervisana za bilo koju osobu, ljubav se dijeli sa drugima.
Ljubav izvire isključivo iz porodice – ljubav počinje u porodici i porodica donosi osobi obrazac ljubavi koji na djecu prenose roditelji i drugi rođaci. Taj obrazac je značajno određen transgeneracijskim prenosom i kultorom u datoj sredini. Onako kako se roditelji odnose prema sebi i djetetu, djetetu predstavlja model (program) za njegovu/njenu samoljubav i ljubav prema drugima. Na primjer, dijete koga roditelji vole, stiče utisak i osjećaj da je prihvaćeno, voljeno, vrijedno i da ima prava da tako nešto očekuje od drugih i svijeta. Nevoljeno dijete ima osjećaj da nešto sa njim/njom nije uredu, da je defektno, da manje vrijedi i da će se i drugi ljudi tako odnositi prema njoj. Zlostavljano dijete, ima osjećaj da je prljavo, loše, pokvareno, zlo, bezvrijedno i da treba da pati, da ne zaslužuje ničiju ljubav, sreću i prihvatanje. Koji obrazac će dijete usvojiti zavisi od odnosa roditelja prema djetetu i toga kako se roditelj odnosi sam/sama prema sebi. Taj naučeni obrazac postaje program koji se snažno utiskuje u djetetov um i postaje dio njegovog/njenog identiteta. Kasnije kada dijete odraste i postane odrasla osoba, ako radi na sebi, na svom ličnom razvoju može mijenjati taj obrazac, odnosno može prestati da se sa njim idetifikuje i proširi svoj identitet tako da više ne zavisi od tuđeg prihvatanja. Može da nauči da sebe bezuslovno prihvati i poveže se sa svima na jednoj široj ravni kosmičke ljubavi.
Ljubav je vezana samo za druge ljude – ljubav nije vezana samo za ljude, ljubav je vezana i za rad, stvaranje, odnos prema sebi, životu, bogu/univerzumu. Sve što radimo je ljubav, odusutvo ljubavi ili iluzija o ljubavi.
Ljubav i Eros su ista stvar – ljubav postoji i bez erosa. Ljubav majke prema djetetu, ljubav prema radu, prijatelju, državi, bogu i sl., su primjeri ljubavi bez erosa. Ljubav za razliku od erosa nije želja, ljubav je način postojanja. Ljubav i eros se spajaju u ljubavi između partnera i služe za produženje vrste, uživanje, oslobađanje stresa i jačanje veze između partnera.
Ljubav je želja/osjećanje – ljubav nije isto što i eros, požuda, želja za divljenjem i posjedovanjem. Ljubav je prihvatanje sebe i drugih, sloboda, prisutnost, mir. Ljubav nije sujeta, taština i želja da nam se drugi dive, obožavaju, prihvataju ili nas odobravaju. Ljubav nije osjećanje, osjećanja poput radosti i mira su manifestacije ljubavi. Ljubav svakako nije euforija i žudnja. Kada osoba pobrka te dvije stvari onda je u problemu, onda osjeća anksioznost, stid, bes, potištenost.
Ljubav je patnja – ljubav postaje iluzija o ljubavi, odnosno patnja kada osoba pomiješa ljubav sa ličnom vrijednošću, odnosno težnjom da se kompenzuje osjećaj manje vrijednosti ili bezvrijednosti. Tada ljubav postaje droga, odnosno patnja. Osoba koja se poistovjećuje sa negativnim obrazcem ljubavi koji je dobila u porodici postaje rob ilizuje ljubavi, zavisnik. Prije svega takva osoba ne voli samu sebe što predstavlja osnov za javljanje depresije a kasnije i adikcija. Depresija nije ništa drugo nego odsustvo ljubavi prema sebi. To može varirati od sumnje u sebe, samosabotaže, osjećaja manje vrijednosti pa sve do mrženje prema sebi, autoagresije i samoubistva. Depresivna osoba identifikujući se sa negativnim obrazcem ljubavi koji je primila u porodici sebe vidi kao manje vrijednu, kao osobu koja nema prava da uživa, osobu koja ne vidi smisao postojanja, osobu osuđenu na izolaciju i patnju. Depresivna osoba nije uopšte svjesna da je cijela njena patnja zapravo stvar njenog identiteta, odnosno negativnog modela (programa) sa kojim se identifikovala. Osoba pati zato što ne uviđa razliku između svog stvarnog identiteta i negativnih modela koje ona doživljava kao svoj pravi indetitet. Zbog te nesvjesne identifikacije osoba vidi svoju realnost kao jedinu i neprikosnovenu, ona vjeruje svojim negativnim osjećanjima i u njima vidi potvrdu za svoju patnju. Tako se stvara začarani krug patnje. Međutim, patnja je iluzija, osoba koja pati živi u pogrešnim u ubjeđenjima, u iluziji ljubavi. Dokaz za to je da su se mnogi ljudi izliječili od depresije kada su radikalno promijenili svoj način gledanja na sebe, sopstveni identitet, ljubav, smisao postojanja, Boga/univerzum.
Ljubav se zaslužuje – ljubav se dobija na poklon, ljubav je besplatna i sasvim nezaslužena. Zaslugom se dobijaju beneficije, pohvale, novac, divljenje ali ne i ljubav. Ako je neko sposoban da vam da ljubav, daće vam. Neko ko ne umije ili ne može da vam da ljubav neće vam ni dati, jer ne može vam neko dati ono što nema. Tako da nema potrebe da se trudite da zaslužite nečiju ljubav, umjesto toga volite vi prvi jer to nužno podrazumijeva davanje bez očekivanja da vam se vrati, a uvijek se vrati.
Svi ljudi su jednako sposobni za ljubav – nisu svi ljudi jednako sposobni za ljubav kao što nisu svi ni podjednako inteligentni, visoki ili zdravi. U svemu postoje individualne razlike među ljudima pa tako i u sposobnosti za ljubav. Sposobnost za ljubav se bazira na sposobnosti empatije. Empatija je organ ljubavi. Nisu svi podjednako empatični. Empatičnost zavisi i od nasljeđa (gena) i od sredine (učenja). Najveći broj ljudi su na sredini a manji broj ljudi predstavlja ekstreme. Ekstremi su oni koji su previše empatični, senzitivni i oni koji su jako malo ili nimalo empatični i neosjetljivi za druge. Previše empatije je i i dar i prokletstvo u isto vrijeme. Osoba koja ima previše empatije može da lakše osjeti i spozna mnoge stvari i to je njen dar ali u isto vrijeme takva osoba je veoma ranjiva i više podložna negativnim obrazcima ljubavi. Zato takve osobe moraju da nauče da se brane, da ojačaju svoje granice i prošire svoj identitet. Sa druge strane su osobe koje nemaju empatiju ili su deficitarne po tom pitanju. Te osobe nazivamo poremećajima ličnosti (psihopate, narcistički, antisocijalni, paranoidni itd). To su osobe koje čine razna zla i nanose patnju drugima i sebi.
Jednostavno rečeno iluzija o ljubavi se bazira na premisi da vrijedimo onoliko koliko nas drugi vole, prihvataju ili odobravaju. Polazeći od te premise tražimo prihvatanje tamo gdje ne treba a to je u drugima. Umjesto da tražimo prihvatanje od drugih možemo prihvatiti sami sebe bezuslovno i drugima davati ljubav umesto da je tražimo. Davanje ljubavi je ono što nam donosi istinsko ispunjenje.

Na kraju treba reći da jedine dvije stvarne duhovne potrebe koje ljudi imaju su davanje i sloboda, a to zajedno čini ljubav. Sva djela, stvaralaštvo prozilaze iz ljubavi. Shvatanje ljubavi nužno utiče i na shvatanje vlastitog identiteta. Sva psihička patnja je u osobi, u njenom identitetu a ne u svetu i drugim ljudima. Kada ljudi budu kolektivno željeli da se mijenjaju i da rade na promjeni svojih identiteta i širenju ljubavi, zavladaće blagostanje na planeti a neempatične osobe više neće moći da vladaju svijetom jer će biti u manjini.

Tags
Send this to a friend