Za Ginisa: Jermenka već 44 godine dolazi u Institut Igalo

Mnogo je pacijenata koji redovno dolaze na rehabilitaciju u Institut Dr Simo Milošević u Igalu, ali gotovo da niko ne može konkurisati Roubini Begoumain, prenosi Radio Jadran.

Posljednje 44 godine ova Jermenka, koja je rođena u Iranu, živi i radi u Los Anđelesu, ne propušta da jednom ili dva puta godišnje dođe na terapije, ali i da ih stalno preporučuje prijateljima i rodbini. Ona je ubijeđena da je tretmani podmlađuju, ublažuju bolove i čine aktivnijom.

Prvi put je Institut posjetila pošto je doživjela nezgodu, nakon čega je odlučila da dolazi svake godine.

“Duga je priča o mom dolasku u Igalo. Studirala sam u Beču, a magistrirala sam hotelski menadžment. Bili smo 1973. godine na porodičnom ljetovanju u Dubrovniku kada nas je vozač najprije doveo u Konavoske dvore, pa u Institut, ali u staru fazu, jer nova nije postojala tada”, prisjeća se za Radio Jadran ova dama prve posjete Igalu, poslije koje je, kaže, do danas opčinjena našim Institutom.

Najprije je njena svekrva prošla na rehabilitaciju u Institut, pošto je bolovala od veoma neugodnog artritisa. Nakon njenog povratka svi su bili iznenađeni poboljšanjem.

Poslije Igala 10 godina mlađa

Roubina vodi uspješnu ketering kompaniju u Los Anđelesu, sa skoro 30 stalno zaposlenih. Međutim, imala je niz operacija, na vratu, na koljenu i na leđima. Pored toga pati i od artiritisa i fibromialgije, zbog čega su joj potrebne gotovo sve terapije koje Institut Dr Simo Milošević pruža.

Institut je, kaže, preporučivala mnogim prijateljima. Nekoliko grupa od po šest do sedam ljudi je dolazilo na liječenje po njenoj preporuci i vraćalo se mnogo puta. Svi koji su prošli rehabilitaciju ovdje bili su zadovoljni i oduševljeni.

“Kad god bih se vratila iz Igala svi bi mi govorili kako izgledam 10 godina mlađa. Naravno, to je šala, ali ja u to vjerujem 100 posto, jer sam iskusila nakon operacija. Zbog toga i dolazim svake godine”, kazala je ona.

Pokušala je te godine da nađe alternativu, liječilište jednako dobro kao Institut, ali nije uspjela. Na prijedlog je pošla u Budimpeštu, gdje je sve, kaže, bilo drastično skuplje, pa Abano Terme u Italiji, kao i jedno liječilište u Slovačkoj. Ali nijedno od tih banja nije joj moglo pomoći.

“Ovo je najbolje mjesto, a cijene su razumne i vrlo prihvatljive. U nekim drugim zemljama bi samo za masažu morala da platim 40 do 50 dolara, dok ovdje dobijam pet-šest terapija, to jest podvodnu terapiju, blato, manuelnu masažu, vježbe u sali i vježbe u bazenu”, navodi ona.

Ova Jermenka zapaža da su terapije i dalje čudotvorne, ali da su zaposleni u Institutu, iako i dalje vrlo predusretljivi sa pacijentima, nekako umorni, potišteni i nezadovoljni. Smatra da je to zbog nesigurne budućnosti liječilišta i njegove privatizacije, kao i malih zarada.

“Najprije ih treba motivisati sa bonusima, ili tako nešto, jer svima treba neki vid motivacije u životu. Ja bih Institut napravila manjim i funkcionalnijim, jer, kad hodaš kroz ovu fazu Instituta, kao da hodaš po stadionu. Ona stara mi se više sviđa, jer je manja. Ja bih ga prepolovila i od jedne polovine napravila hotel, a drugoj strani promjenila boje, ubacila neke lijepe tepihe i biljke u hodnike, napravila ga udobnijim, tako da bi ljudi u njemu bili srećniji. Jer, najgora stvar u ovoj fazi je što moraš da hodaš i hodaš”, kazala je kroz smjeh šarmantna Roubina.

Obećala je da će ponovo doći u oktobru, kao i svih proteklih decenija – jedna posjeta s proljeća, a druga s jeseni.

“Ovog puta, iako sam planirala tri, ostaću ipak dvije sedmice, jer su me zvali s posla. Tri sedmice, dva puta godišnje, to je najbolje rješenje. Ponovo ću doći u oktobru i biću veoma, veoma tužna ako Institut tada bude u privatnom vlasništvu. Nije sve samo do lokacije i do liječilišta. Ovdje rado dolazim jer su ljudi jako dobri, ljubazni, doživljavaju vas kao porodicu i žele da pomognu. Nadam se da će ovo mjesto ostati onako kakvo jeste, čak i postati bolje. Jedino treba malo restauracije i brigu treba da preuzmu Ministarstvo zdravlja i Vlada”, poručila je Jermenka.