Kolo kao provokacija

Piše,

Marija Perović

Ograđujem se u startu, nijesam ljubiteljka folklora… a ni truba, osim u džez orkestrima. Ili one od Luja Armstronga… Ne volim čak ni one koje je proslavio na svjetskom nivou Goran Bregović, ranih devedesetih, uvijek sam bila više od Exita nego od Guče, ali kažem… svaka čast. Jer sve je to stvar ukusa. Poštujem i folklor i trube i nacionalna kola, i gluva kola i polke, i popevke, tamburice… ali mjesto za to su mi festivali folklora, kafane i tematske proslave, jasno je…

Ali ovo kolo je izvedeno kao provokacija… I nije netačno, u igranju kola može da se krije fašizam, i nacizam, znamo to iz istorija raznih koncentracionih logora, genocida i masovnih ubijanja… Šatro, hajde da se poštujemo – čitajte rugamo, namećemo silu, provociramo… i kao kraj ekscesa, kamenovanje autobusa. Da upotrijebim uljudni termin, primitivno kao odgovor na primitivizam.

I onda čuveno – djeca i mladi su u autobusu. A djeca ako nisu vaspitana, mladi pogotovo jer su snažni i prepuni hormona, takođe… najjači su u mržnji. Jer ih je neko naučio da igraju, iako onima kod kojih su došli, to ne prija.

Ono što se zna, a opšta je informisanost u pitanju, posljednjih trideset godina intenzivno, neko će reći oduvijek, ali da ne ulazim u detalje, Cetinjani drže do države Crne Gore, i u borbi za istu u Božićnom ustanku, temeljno su nastradali. Manje-više od svake vlasti. Dobro je Cetinje kao pokazna razglednica, ali kada treba ulagati u infrastrukturu, tu se svi povuku. I baš na Cetinje, osiromašeno i posebno, dolazi ekskurzija iz drugog crnogorskog grada, sve i da priznam vodeću retoriku većinski srpskog naroda, i igra kolo. To jeste agresija. Kao što bi neko tumačio kao agresiju da dođe ekskurzija sa Cetinja u današnji Nikšić i ispred Saborne crkve, manastira pjeva… E, viva Montenegro…

Uplela sam se, nije isto, jer Nikšić od Berlinskog kongresa i balkanskih ratova teritorijalno pripada Crnoj Gori. Ili da dođe ekskurzija iz Tuzi, ne poznajem jezik, i igra tradicionalno albansko kolo na istom trgu, to bi bila provokacija… Jer i Albanci su građani Crne Gore, i svi smo bili dio Otomanske imperije do istog kongresa neki i duže, tako da baštinimo zajedničku prošlost. E, ako predsjednik Opštine Nikšić ne bi izjavio nakon ekscesa „pravi se velika Albanija i ugrožava se srpstvo – crkla dabogda“ da upotrijebim kletvu kao dio crnogorskog folklora. Toga nema ni u Srbiji. Neće ekskurzija iz Tuzi doći u slobodarski Nikšić, da ne širim priču – i igrati svoje kolo, jasno je.

A sve su to crnogorske opštine. I Tuzi, i Cetinje i Nikšić… I Plav i Kotor… glupo je da napišem da je multikonfesionalna, jer se ubijaju i istokonfesionalni narodi. Pritom, bez obzira na svo nasljeđe i sličnosti, meni je gori onaj koji se štiti tako što upada na teritoriju sebi najbližeg, i uči ga pameti.

A nije počelo odmah sa ratom. Redosljed je – para nema, kolo, religija, crkva, džamija, sinagoga… zaokružite tačan odgovor, i rat. Ojha… mi je zgodno kao dio crnogorskih folklora. Ojha, nema srpsko kolo, hrvatsko-slavonsko ima neko juhuhuhu… ali nijesam znalac. I ne igram kolo, osim kad sam na nekoj svadbi, pa da ne budem partibrejker. Izvinite.

Nikšić je u „zločinačkom komunizmu“, čitajte socijalizmu, bio grad piva i rokenrola, kao svi industrijski gradovi. Odrastanjem u Nikšiću, takvi izbori su za mene bili standard, a kasnije kada sam malo proputovala, to je bio razlog za ponos. Cetinje, porijeklom sam i Cetinjanka, bio je grad u koji sam išla po pouku iz crnogorske istorije, slušala priče o principijelnosti i dosljednosti. Ni moj Nikšić, ni moje Cetinje nijesu odraz pravog stanja stvari, jer se poštovalo, a nije provociralo. U mojoj raznolikoj familiji, većinski se osjećam dobro. Učili su me Bitlsima, Sari Von, i Armstrongu, Azri i ostalima Cetinjani, dok su moji Nikšićani voljeli – Šarla Aznavura, igranke, a mama je insistirala da naučimo nasitno i valcer. Kaljinka ili kazačok je išao uz Boni M. Kolo nije bio elemenat proslava, svedalinke – bijahu mi dosadne i starogradske – jesu. Pominjala se i 48, 68, studentski bunt, građanska prava… priznajem baš sam ispranog mozga, i netradicionalna. Ali ovo danas nije pitanje ukusa, pitanje je fašizma, i retorike po kojoj onaj koji se brani je fašista, a onaj koji napada je ispravan… sama pretpostavka za roditelje djece koja su igrala kolo. I to nije tradicija ni lokalna, ni svjetska kojoj ja želim da pripadam. Jer, kažu, postoji primjer tradicionalne književnosti crnogorske u kojoj piše da je čojstvo braniti drugog od sebe, toj tradiciji pokušavam da pripadam, i napisana je u Crnoj Gori.

I bila sam jednom na svadbi u Crnoj Gori, i upita me jedan od svadbara zašto ja ne pjevam. A pjesme bijahu ratne o odlasku na Kosovo, i kralju Petru, i slično… Upitah ga, a bio je spreman da se svađa iako nijesam provocirala, da li smo na svadbi ili na ispraćaju u rat, da li slavimo ljubav dvoje dragih ljudi, i da li ima divnih ljubavnih srpskih pjesama. Zamislio se i zapjevao divnu ljubavnu. A ljubav je jača od mržnje, i uvijek ona ostaje kao primjer, ako djecu ispravno učimo, jer nije sve u rodu, nešto je i u ispravnom izboru. I vaspitanju.