Kultura

Roman Simović: Muzika je ta koja nas ponovo okuplja

Koncept „Umjetnik i prijatelji” na Don Brankovim danima muzike ove godine biće povjeren našem violinisti Romanu Simoviću.

Karijeru priznatog umjetnika Simović je izgradio u inostranstvu, a posljednjih godina ističe se kao koncertmajstor jednog od najcjenjenijih ansambala današnjice Londonskog simfonijskog orkestra, kao i česti „pratilac” solista odnosno koncert majstor muzičkih događaja čuvenog Valerija Gergijeva.

Premda umjetnik sarađuje sa najpoznatijim umjetnicima današnjice, kao što su Evgenije Kisin, Miša Majski, Juja Vang, Julian Rahlin i drugi, za sada nije izvesno ko će biti u Romanovom timu na KotorArtu. To zavisi, kako violinista kaže, od finansijskih sredstava festivala, kao i od slobodnog vremena umjetnika. A, ako bude mogućnosti, možda KotorArt na ljeto ugosti čak i Gergijeva.

Roman Simović, kao solista, nastupa u najprestižnijim salama današnjice, zajedno sa Londonskim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom teatra Marijinski, Kamernim orkestrom „Franc List“, Salcburškom kameratom, Praškom filharmonijom, a sarađuje sa dirigentima kao što su Valerij Gergijev, Antonio Papano, Daniel Harding, Krisitan Jarvi i dr. Redovno nastupa na festivalu u Verbijeu, Festivalu „Valerij Gergijev” u Moskvi, Dubrovačkim ljetnim igrama, KotorArtu, Bemusu, Nomusu itd. Svira na violini iz radionice Antonija Stradivarija iz 1709. godine.

Pomisao da jedan umjetnik nastupa sa svojim prijateljima-kolegama nedvosmisleno zadire i u ono što je dio privatnog, a ne samo javnog života umjetnika. Stoga, ko sve pripada Vašem krugu bliskih prijatelja-kolega?

SIMOVIĆ : Muzičari sa kojima nastupam na ovogodišnjem festivalu su meni jako bliski ljudi. Fantastični ljudi prije svega i jako dobri muzičari. Kada kamernu muziku svirate sa ljudima koje volite, to je zaista jedan poseban osjećaj. Muzika je ta koja nas ponovo okuplja. Neke od njih znam od početka devedesetih rasli smo zajedno, mnogo sam od njih naučio. Strašno mi nedostaju i ovo je odlično što ćemo biti zajedno u Kotoru zahvaljujući Ratimiru Martinoviću, koji uvijek ima dobre ideje.

Tokom ove godine nastupate sa čelistom Markom Edlerom, pijanistom Evgenijem Kisinim, čelistom Mišom Majskim…

Redovno nastupate sa pijanistom Itamarom Golanom, ali ste sarađivali i sa umjetnicima kao što su Šlomo Minc, Juja Vang, Julian Rahlin… Hoće li, dakle, Vaš izbor za predstojeći KotorArt uključivati neka od ovih imena?

SIMOVIĆ: Sve je moguće. Na KotorArt stalno dolaze velika imena. Sve zavisi od novca i slobodnog vremena umjetnika. Ovo je prvi put da radimo projekat „Roman i prijatelji”, tako da tek treba vidjeti kakav će biti odaziv publike. Ukoliko Ratimir bude smatrao da je to nešto što vrijedi i što je potrebno KotorArtu, ja ću ponovo predložiti sjajnu ekipu.

Međutim, kada bi bilo prilike, sa kim biste još rado svirali pred kotorskom publikom?

SIMOVIĆ : Ako zaista uspijemo, volio bih da Valery Gergiev dođe. Ako su Srbi uspjeli da ga dovedu, ne vidim zašto ne možemo i mi. Radićemo na tome.

S druge strane, uspješnu saradnju godinama ostvarujete i sa našim pijanistom Ratimirom Martinovićem. Značajnoje čitaoce podsjetiti i na vašu zajedničku saradnju sa klarinetistom Aleksandrom Tasićem u KotorArt triju, koji se premijerno predstavio publici prije nekoliko godina. Može li ovo biti ujedno prilika da se vaša saradnja (u triju) intenzivira?

SIMOVIĆ: To su dva vrhunska muzičara. Jedini problem je što je repertoar ograničen za taj sastav. Potrebna je strašna upornost da bi neki sastav opstao. Govorim to iz iskustva sa kvartetom „Rubikon” koji je postojao deset godina s tim što je repertoar za kvartet neograničen. U slučaju trija, Ratimir je bio taj koji je bio uporan. U slučaju kvarteta sam to bio samo ja. Druga stvar jeste strašno zauzeće. Svake godine sebi obećavam da ću smanjiti količinu koncerata i uvijek na kraju ispadne da nemam uopšte slobodnih dana. Ima tu i onog faktora da se kamerna muzika svira za ljubav, a od ljubavi ne možete živjeti na zapadu. Mogu ja da igram tenis, ali jedan je Đoković!

Da li ste razmišljali o saradnji sa muzičarima koji izlaze iz okvira umjetničke muzike. Koliko su Vam takve muzičke „ekskurzije” primamljive?

SIMOVIĆ: Nisam to mogao nikada. Zato je moj put posebno trnovit. Menjuhin, Kenedi, Macujev i još mnogi znaju, recimo, da sviraju džez. Ja ne znam. Trpčeski je od mene tražio da sviram neki makedonski narodnjak. Ne mogu ja to. Nije da ne osjećam takt sedam osmina, nego mislim da se to radi u Skadarliji. Stefan je fenomenalan violinista, ja najviše volim da čujem kako on svira Paganinija, mislim da mu nema ravnih. Nemanja je svirao najbolje na svijetu Betovenov koncert. A džez treba ostaviti Grapeliju i Kenediju. Narodnjake neprevaziđenom Aci Šišiću i romsku muziku Lakatošu. Mogu ja da igram tenis, ali jedan je Đoković!

Send this to a friend