Čini se da su i NATO i Evropska unija napokon razriješili ko će ih voditi u idućim godinama. Prvo, ambasadori vojnog saveza potvrdili su 26. juna ono što je već nekoliko sedmica poznato – da će dosadašnji holandski premijer Mark Rute zamijeniti Jensa Stoltenberga 1. oktobra.
U drugom dijelu belgijske prijestonice, evropski lideri su spremni ponovno dati Ursuli fon der Lajen petogodišnji mandat kao predsjednici Evropske komisije, kao i zamijeniti Šarla Mišela bivšim portugalskim premijerom Antoniom Kostom kao predsjednikom Evropskog savjeta, i Žozepa Borelja s trenutnom estonskom liderkom Kajom Kalas kao glavnom zvaničnicom za vanjsku politiku Unije.
Fon der Lajen i Kalas prvo moraju proći glasanja u Evropskom parlamentu – prva već sredinom jula, dok Kalas čeka teška saslušanja kasnije u jesen. Očekuje se da će obje “preživjeti”, ali bilo bi sigurnije za zemlje Istočne Evrope i Zapadnog Balkana, koje se nadaju Evropskoj uniji i NATO-u, da šampanjac još drže na ledu.
No, šampanjac bi trebalo piti jer ovo je gotovo savršen sastav ako ste pristaša Ukrajine, proširenja EU-a i čvrstog NATO-a.
Napomena
Iako imena zvuče dobro, a njihove pozicije su važne, oni sami ne donose politike. Dapače, daleko su od toga. U Evropskoj uniji, kao i u NATO-u, sve važne odluke i dalje donose države članice – jednoglasno, poput odluka o sankcijama i proširenju članstva u svojim klubovima.
Na mnogo načina, Rute, Kosta i Kalas će predsjedavati i uvjeravati neposlušan skup vođa (ministara vanjskih poslova, u slučaju Kalas). Iako će biti vanjsko lice svojih institucija, njihov glavni zadatak biće postizanje konsenzusa o važnim odlukama. Stoga, možda neće biti tako otvoreni kao što su nekad bili na svojim prethodnim poslovima. Često u Briselu institucije (i njihove vrlo moćne birokracije) oblikuju poziciju, a ne ličnost. Barem je do sada bilo tako, jer različiti glavni gradovi ne žele da institucionalni lideri budu previše moćni i da im previše oduzimaju svjetlost reflektora.
Moćna
Od njh petoro, Fon der Lajen je politički najmoćnija. Evropska komisija je izvršno tijelo Unije i predlaže novu zakonodavstvo. Može tužiti svoje članice, pregovarati o trgovinskim sporazumima, nadzirati zajedničko tržište EU-a (kako su američke tehnološke kompanije i kineske kompanije bolno iskusile kroz velike kazne koje su pogodile njihove džepove) te nadgledati budžet vrijedan dva biliona eura s velikom slobodom u raspolaganju i zadržavanju tog novca.
Njemica se takođe pokazala vještom u prikupljanju dodatnih sredstava za Evropsku komisiju, nakon što su evropski lideri odlučili da bi institucija trebalo biti odgovorna za fondove za obnovu nakon pandemije COVID-a 19. Postoji svaki razlog da će ona biti jedna od vodećih figura na Starom kontinentu jer se Evropa suočava s nekom vrstom vakuma moći.
S francuskim predsjednikom Emanuel Makronom koji ć kako se očekuje biti jako kritikovan na francuskim parlamentarnim izborima u julu i vjerovatno biti nešto poput slabića do isteka njegovog mandata 2027. godine i njemačkim kancelarom Olafom Šolcom koji se očekuje da će biti izbačen iz kabinetaod strane birača sljedeće godine, Fon der Lajen bi mogla biti suočena s nezahvalnim zadatkom biti bedem protiv rastućih populističkih snaga kako unutar tako i izvan Evropske unije.
Međutim, zemlje u susjedstvu trebalo bi da se radujui njenom prisustvu, posebno Ukrajina. Ona je dosljedno branila Kijev čak i kada je “umor od Ukrajine” zahvatio druge djelove Unije. Bila je ključna u osiguravanju statusa kandidata za zemlju (kao i za Gruziju i Moldaviju), kao i nedavnog otvaranja pregovora o pristupanju, te je bila jednako uticcajna u osiguravanju dugoročnog finansiranja za Ukrajinu.
Ove godine takođe je zagovarala plan vrijedan šest milijardi eura za EU-aspirante s Zapadnog Balkana. Iako možda nećemo vidjeti novo proširenje EU u sljedećih pet godina, ona je sigurno postavila okvir za dodavanje novih članica u klub izvan njenog mandata.
Jedan od problema Fon der Lajen u njenom prvom mandatu bio je taj što se loše slagala s predsjednikom preko puta nje, Belgijcem Šarlom Mišelom, koji vodi Evropski savjet. Njihova borba za moć i veliki ego bili su predmet beskrajnih briselskih tračeva i određene institucionalne disfunkcije. Moglo bi postati glađe sada, jer se navodno odlično slaže s vjerovatnim novim nasljednikom.
Već omiljen
Antonio Kosta se čini omiljenim među većinom, ako ne i svim drugim šefovima država i vlada Evropske unije. Dobro vlada i engleskim i francuskim jezikom, što je dodatni plus, kao i njegovo iskustvo, s ljudima koji mi govore da ovaj 62-godišnjak vjerovatno neće biti tako žestoko ambiciozan kao njegov mladi prethodnik i da smatra ovaj posao svojim posljednjim doprinosom visokoj politici. Takođe uživa široko poštovanje u “Globalnom jugu”, s obzirom na to da mu je otac polu-goanskog, polu-mozambičkog porijekla, Kosta će biti prvi lider neke EU institucije koji nije bijelac.
Ipak, s njim se vežu neka pitanja, posebno njegova prošlogodišnja ostavka kao premijera nakon što su otkrivene sumnjive investicije njegovih saradnika u projektima zelene vodikove energije. Iako više nije predmet istrage, njegovo ime još nije potpuno nevino.
Takođe su postavljana pitanja o njegovoj predanosti prema Ukrajini i proširenju. Njegovi simpatizeri ističu da uživa izvrsne odnose s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, posebno zbog značajne ukrajinske dijaspore u Portugalu, te da je Portugal, za razliku od drugih južnih članica EU-a poput Italije i Španije, uvijek bio spreman podržati sankcije prema Rusiji i daljnje proširenje Unije.
Hrabra
I tako smo došli do Kalas, toliko velikog ruskog jastreba da je na traženom popisu Moskve. Njeno intuitivno neprijateljstvo Kremlju čini je, barem u zapadnim državama članicama, neprikladnom za posao glavnog sekretara NATO-a, poziciju za koju se takođe kandidovala. Osim prema Rusiji, bila je glasna u kritikama demokratskog nazadovanja Gruzije, a iako je zagovornica proširenja, očekuje se da će prema Srbiji biti mnogo stroža nego prethodne vrhunske diplomate EU-a.
Mnogi se pitaju kako će se njen otvoreni stav do sada uklopiti s vođenjem diplomatskog korpusa EU-a. U posljednjim mjesecima ublažila je svoj ton, posebno s jednim okom usmjerenim na posao, ali s druge strane, Žozep Borelj često je upadao u nevolje izražavajući mišljenja koja su više odražavala njegovu domovinu Španiju nego Brisel, posebno o ratu u Gazi i kritici Izraela.
Dakle, budući da su istočne države članice prošli put izgubile sve čelne pozicije u Uniji 2019., i u NATO-u, zašto ne mogu imati posao vanjske politike? Kao što je jedan istočni diplomata suhoparno rekao: “mi smo ti koji su rekli ‘rekli smo vam’ kada je u pitanju Rusija, možda je vrijeme da nas češće poslušate?”
Što je s NATO-om?
Možemo reći da igra na sigurno. Rute je u mnogim pogledima produžetak Jensa Stoltenberga, najdugovječnijeg generalnog sekretara u istoriji vojne organizacije s desetogodišnjim mandatom. To znači – iskusan (holandski premijer bio je 14 godina), omiljen među velikim igračima poput Francuske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država te stručnjak za postizanje kompromisa vođenjem brojnih naizgled nezgrapnih višestranačkih vlada u Hagu.
Poput Stoltenberga, takođe izuzetno dobro sarađuje s vođstvom Ukrajine i jedan je od rijetkih mainstream zapadnih političara koje poštuje bivši američki predsjednik Donald Tramp.
Dakle, vrlo slično, kao i do sada. I ostaće tako. Kako kažu pojedini, privatno je vrlo duhovit, ali je poznat i po tome što se strogo pridržava kontinuiteta procesa – uvijek ide u iste hotele i restorane, naručuje iste stvari. NATO će, drugim riječima, biti u vrlo sigurnim, ali neiskusnim rukama.
