Film “Sam samcat” Boba Jelčića pokušava da da odgovor na pitanje kako biti roditelj svom djetetu i nakon razvoda, kaže crnogorski glumac Dejan Đonović, kome je pripala jedna od uloga u novom ostvarenju priznatog hrvatskog reditelja.
U razgovoru za Vikend novine Đonović govori i o prvijencu Ivana Marinovića, filmu “Igla ispod praga”, novoj produkciji Gradskog pozorišta, ali i opominje koliko je neophodno da se sa radovima na izgradnji podgoričkog teatra nastavi.
– SAVREMENI REDITELJSKI RUKOPIS
“Tema filma ‘Sam samcat’ tiče se situacije u kojoj se nalaze razvedeni roditelji, on govori o njihovom odnosu prema djetetu i borbi za starateljstvo. To je problem koji je, nažalost, jako aktuelan kod nas – razvoda ima dosta, razvodimo se na sve strane, a mnogo je situacija u kojima djeca služe kao instrument preko kojeg se supružnici razračunavaju. Težište filma je na iskušenjima kroz koja prolazi otac boreći sa sa sistemom, pomjerenim etičkim kriterijumima i svojom ljubavlju. Kako biti otac svom djetetu, a ne povrijediti nikoga”, ističe Đonović dodajući da se film odvija kroz tri faze.
“Prva faza prikazuje današnje sisteme socijalnih službi, koji su u regionu jako slični. Postoje zakonske osnove, prema kojima se određuje kako neke stvari funkcionišu. One upućuju roditelje na to šta iz određene situacije mogu dobiti, a sve je na neki način već izračunato. Sve postoji u nekim procentima, u odnosima nauke, psihologije, sociologije prema fenomenu kako biti roditelj i kako biti najbolji roditelj, ali stvari ne funkcionišu na taj način. Država nema rješenja za mnoge stvari, a ne može ih ni imati, ali može vam napraviti rusvaj od života. Kada je zakon u pitanju, odgovori postoje, ali oni često nemaju mnogo veze sa stvarnim životom. U narednoj fazi filma oca prijatelji nagovaraju da kod bivše supruge pronađe loše tačke, kako bi na taj način dobio dijete, ali on na to ne pristaje. Na kraju, dijete provodi neko vrijeme sa ocem, koji se trudi da oni to vrijeme na što kvalitetniji način potroše. Ipak, desi se da se u nekom trenutku dijete nestane”, kaže Đonović ističući da film ne daje rješenja, niti donosi zaključke. Ali vas, kako dodaje, ščepa za srce.
“Vjerujem da će film biti sjajan, glumačka podjela je odlična, tu je i Predrag Miki Manojlović, uz zapažena hrvatska filmska imena. Premijerno će biti prikazan naredne godine i srećan sam što sam dio savremenog hrvatskog filma, jer je Hrvatska zemlja koja je napravila veliki pomak u regionu, upravo koprodukcijama i manjim glumačkim podjelama. Takve podjele su i jeftinije, mada na našem području i nema skupih filmova, države ne odvajaju onoliko koliko bi trebalo”, smatra Đonović.
Do saradnje sa hrvatskim rediteljem došlo je preko kuće Adriatic Western iz Herceg N ovog, koja je jedan od koproducenata Jelčićevog filma. Prvi film ove kuće bio je “Igla ispod praga”, filmski prvijenac Ivana Marinovića.
“Dok je Ivan bio u Americi sa ‘Iglom ispod praga’ poslao mi je separate, dio scenarija, ja sam ih snimio na zagrebačkom dijalektu, i dobio sam ulogu konobara u filmu Boba J elčića. On nema mnogo teksta, ali je njegova priča zanimljiva i bolna. Naime, njega direktor maltretira kako bi se pokazao pred svojim društvom, u jednoj atmosferi u kojoj pokazuje svoju moć i iživljava se nad mojim likom. U pitanju je kratka, ali efektna scena”, kaže Đonović.
On podsjeća da je Bobo Jelčić godinama režirao u pozorištu, a da ga je kao filmskog reditelja obilježio prvijenac iz 2013. godine film “Obrana i zaštita”
– SPOJ ČEŠKEŠKOLE I MEDITERANA
Zapaženu ulogu Đonović je ostvario u Marinovićevom filmu, gdje je tumačio lik Ćoća. Kako kaže, film je odgledao četiri puta, a tokom svakog gledanja pronalazi nove slojeve.
“‘Igla ispod praga’ donosi mnogo interesantnih elemenata, film ima svoj ritam, nepodnošljivu lakoću postojanja, u pitanju je divan spoj češke škole i mediteranskog osjećanja života i svijeta. Ivan je jedan, izuzetno zreo i samosvojan umjetnik. Iako mu je ovo prvi film, djeluje kao da je sedmi ili osmi. Pred njim je, iako ne volim da koristim tu frazu, sjajna filmska karijera. U sebi nosi poseban senzibilitet kakav nijesmo skoro imali prilike da vidimo kod naših reditelja, još od Živka Nikolića. Godinama je marljivo, ozbiljno i posvećeno radio na tom scenariju, koji je bio toliko čist da ni veliki glumci Bogdan Diklić, Seka Sablić, Leon Lučev, Ljubomir Bandović, nijesu imali nit’ šta da dodaju, nit’ šta da oduzmu. Zahvaljujući tome lako se radilo, Ivan u svakom trenu zna šta hoće i kako hoće, pa je na kraju i dobio što je htio”, kaže Đonović dodajući da je “Igla ispod praga” jedan divan početak za nove filmove u crnogorskoj kinematografiji, te da taj film pokazuje pravi put kuda naša kinematografija treba da ide.
Marinović se u filmu nije bavio temama koje mu nijesu bliske, niti je bio pretjerano ambiciozan ili imao ideju da od sebe napravi holivudskog reditelja. On se, smatra Đonović, uhvatio u koštac sa stvarima koje poznaje, osjeća, “jer je mnogo lakše ploviti kada ste na svom moru”.
“Ivan je bio na svom moru,. To su ljudi i prostor koje poznaje. To je njegovo selo. Ali vidite, mi svi smo jedno veliko selo sastavljeno od malih sela. Svi smo mi selo u sebi i u nama postoji neki potencijal za grad, ali nismo mi baš toliko blizu gradu, da bismo mogli da kažemo mi smo grad. Mi smo još selo, i bojim se malograđanska sredina, što je još opasnije. A izvući iz sebe sve te malograđanštine, iznijeti ih na sunce i suočiti se sa njima je prvi korak prema gradu u nama. Mislim da treba biti uvijek samokritičan i krenuti od sebe, jer mi sa sobom imamo najviše problema! Najmanje problema imamo sa drugima, ali ako u životu pokažemo da naši problemi dolaze od drugih učestvujemo u projektu zvanom velika laž i to ne doprinosi ni shvatanju nas samih, ali ni svijeta oko nas. Ako mi mislimo da smo gotovi, idealni i savršeni onda nemamo šta da radimo u ovom svijetu, nego treba da se direktno preselimo na neku višu instancu. Ali ne možeš tamo kad te niko ne zove”, kaže Đonović.
– ŠEKSPIR NEĆE ZAMJERITI
Đonović trenutno radi na novom komadu Gradskog pozorišta, Šekspirovoj drami “Romeo i Julija”, koju režira Emilija Mrdaković. U pitanju je kombinacija drame i lutkarstva, spoj koji naša publika do sada nije imala prilike da vidi, a premijera je zakazana za 30. mart.
“Predstava će biti vrlo neobična i živopisna, tako da sam ubijeđen da će publika moći da uživa u žanru koji do sada nije imala priliku da vidi. Ciljna grupa su djeca starija od 14 godina, oni koji su se sakrili u vremenu između osnovne i srednje škole. To je ciljna grupa koja, nažalost, gotovo nikada nije obuhvaćena (osim mobilnim telefonima). Nijesu više ni djeca, a nijesu ni odrasli. Njih uhvatiti je vrlo teško, ali mi se nadamo da ćemo sa ovom ljubavnom pričom uhvatiti taj dio publike i da će biti vrlo zainteresovani”, kaže Đonović.
Mi smo uradili ono što je do nas, država neka napravi pozorište
Đonović se osvrnuo i na problem Gradskog pozorišta, koje od osnivanja 1951. godine nema svoju zgradu. Novi kamen temeljac postavljen je prošle godine, a prema planu radovi bi trebali biti gotovi do kraja 2018. godine. No, Đonović kaže da, kao rođeni skeptik, nikome više ne vjeruje.
“Nepristojno je i pričati o tome hoće li ili neće biti zgrade. Dovoljna je sramota što ona 65 godina ne postoji. A ako je neko sposoban da nosi teret sramote još 5, 10, 15 ili 20 godina, to onda ne govori samo o njemu, već o svima nama zajedno, kao društvu koje nije sposobno da se izbori za sopstvenu kulturu. Mi smo uradili ono što je do nas, neka država napravi pozorište. Rupa je iskopana sad je pitanje da li ćemo mi da skačemo u nju, ili će ona da postane temelj umjetnosti koju zaslužujemo. Suprotno od izgraditi je rušiti”, kazao je Đonović.
