Recenzija: Zašto je “Hacksaw Ridge” Mela Gibsona fantastičan film?

Piše – Marija Roganović.

Dezmond Dos: “Dok svi uzimaju živote, ja ću da ih spašavam, i na taj način ću da služim svojoj zemlji.”

Nevjerovatna je i istinita priča o Dezmondu Dosu koji je u Okinavi tokom najkrvavije bitke iz Drugog svjetskog rata spasio 75 saboraca, a da nije ispalio jedan jedini metak, niti nosio oružje.

Iako je Gibson za ovo ostvarenje nominovan u kategoriji Najbolji režiser, njemu svakako više imponuje činjenica da su svjetski kritičari ovo ostvarenje proglasili jednim od najboljih filmova o Drugom svjetskom ratu, još od Malikovog “The Thin Red Line”. A zašto je to tako?!

U prvom planu imamo lik Dosa, kojeg tumači izvanredni Endrju Garfild, koji je i američki heroj, ali i mučenik-mazohista. A da situacija bude ironičnija, ovo je u potpunosti anti-ratni film, makar iz perspektive našeg glavnog junaka. Najprije se na kratko osvrćemo na njegovo djetinjstvo u Virdžiniji, u učestalim tučama sa njegovim bratom Halom. S druge strane, njegov otac Tom (Hjugo Viving), veteran Prvog svjetskog rata je postao ogorčeni pijanica koji ostavlja djecu da se sama nose sa svijetom, tuku se i divljaju, dok je majka nijemi posmatrač u porodici. Te rane scene nam pokazuju da je Dos bezobziran, hrabar, ali u srcu dobat momak, donekle iznenađen sopstvenim poimanjem i sposobnošću za nasilje. Brzo razmišlja, što vidimo iz situacije kada spašava život sugrađaninu, ali je i sklon improvizaciji – posebno u slučaju kada upoznaje medicinsku sestru Doroti (Tereza Palmer) koju odlučuje da ženi. Sve scene ranog djetinjstva su naizgled idilične, ali u pozadini su jako mračne, kao i sam život.

Naime, Dezmondov otac je uzrok svih njihovih nedaća. Po njegovom sumornom licu znamo da im život nije dobar, da konstantno maltretira ženu i da pije na lokalnom groblju, gdje se nalaze svi njegovi drugovi.

Gibson izgleda nevoljan da dublje zalazi u mračne odaje Dezmondovog uma, ali i odrastanja. Međutim, po nemilom događaju u kojem je zamalo ubio brata, za koji je krivac sam Dezmond, bijes usmjerena ka ocu i slično, možemo da uvidimo zašto je odabrao religiozni put mira. Golgota koju Dos preživljava u vojsci je njegov sopstveni “rat” koji vodi sa saborcima, koji ga smatraju beskorisnim, ali i nadređenima. Malo po malo, pridobija naklonost ostalih vojnika, ali činjenica da želi da ide u poprište bitke nenaoružan je kap koja preliva čašu i dospijeva na vojni sud, ali trpi i bezbrojna zlostavljanja. Međutim, u svemu tome on pronalazi način da bude priseban, zadržava osmijeh i bori se svim silama da ostvari uvjerenja. Bitno je napomenuti odličnu glumu nadređenih koje tumače Vins Von i Sem Vortington, koji su jaki, ali nepokolebljivi vojnici koji ga na sve načine pokušaju odvratiti od njegovog neobičnog nauma.

Film nije patetičan, scene su realne, to je taj Konradov “užas, užas”, i ni jednog trenutka se ne zavaravamo da je drugačije. Malo “krvaviji” momenti nas podsjećaju na Gibsonove biblijske preokupacije i na njegovu ekstremnu fascinaciju nasiljem i patnjom, što se da vidjeti u npr. “Passion of the Christ”.

U svom tom haosu, ton filma ostaje isti, a ono što najviše privlači pažnju, osim očiglednog heroizma Dezmonda Dosa – nenaoružanog ljekara, je činjenica da njegova ubjeđenja i vjera čine čuda (“help me get one more”) i otvaraju put ka spasenju, njega, saboraca, neprijatelja (Dos je jedini koji pokazuje samilost prema neprijatelju), ali i kompletnog ljudskog roda koji je zastranio.

“U svijetu koji je odlučan da se pokida na komade, ne čini mi se loše to što želim makar i djelić njega da sastavim”.

Čak šest nominacija za Oskara ima ovo ostvarenje, uključujući ona za Najbolji film, Najbolju režiju, Originalni scenario, Najboljeg glavnog glumca (Garfild), Najboljeg sporednog glumca (Viving)

Srednja ocjena ovog ostvarenja na popularnom filmskom sajtu IMDbje  8,3 je, dok na Rotten Tomatoes ima 86 odsto.

Mel Gibson je nakon osvajanja Oskara za režiju na legendarnom ostvarenju “Braveheart” (Hrabro srce) konačno sazrio za još jednog kipića. Prisjetimo se samo sjajnih filmova poput  “The Passion of the Christ” (2004) i “Apocalypto”, koji je uslijedio dvije godine kasnije. Na stranu Akademija, njemu svakako više imponuje činjenica da su svjetski kritičari ovo ostvarenje proglasili jednim od najboljih filmova o Drugom svjetskom ratu, još od Malikovog “The Thin Red Line”.