Reditelj Zdravko Šotra, ovih dana postiže nove uspjehe u karijeri. “Santa Maria della Salute”, njegov film čija je premijera bila prije par mjeseci, bilježi veliku gledanost, a prije nekoliko dana dostigao je brojku od 150000 gledalaca.
Upitan da otkrije tajnu kako sva njegova djela oduševe publiku, Šotra kaže:
“Možda ono što mi mnogi kažu, da znam da ispričam priču. Ima reditelja koji kad rade gledaju da ostave jak utisak, šta sve njihova fantazija može da stvori, dok se ja koncentrišem na suštinu onog što ta priča nosi. Razmišljam samo o tome šta je bitno za scenario i, kako priča teče, šta sve mora da se eliminiše na tom putu da bi je publika tečno “čitala”. Možda je u tome tajna”, kaže poznati reditelj.
Vaši saradnici kažu da ste povezani sa nekim višim silama, tokom snimanja vas služi vrijeme – kad vam zatreba sunce tu je, kao i kiša…
“To je počelo sa Slobodanom Stojanovićem sa kojim sam najviše radio. Još od “Više od igre” stvarno su se, naročito na njegovim tekstovima, dešavale čudne stvari. Kad nam zatreba magla, dođemo na teren i ne trebaju nam tehničari da je prave, jer je ona tu. Isto je sa snijegom. Kukamo da smo zakasnili, da ga više neće biti, ali ujutro kad ustanemo – on je pao. Još nevjerovatnije je bilo sa dugom, koja je rijetka pojava, a željeli smo da se pojavi na određenom mjestu. Pozvali smo vatrogasce kako bi je napravili prema suncu. Čim su došli na lokaciju, prelijepa duga je stajala baš tamo gdje nam je trebala. Kad smo snimali “Zonu Zamfirovu” nijednog dana nismo izgubili nijedan sekund zbog vremena. Završimo snimanje, ekipa ruča, a kad pođemo kući počne takvo nevrijeme i kiša koja traje sljedećih 15-20 dana. To je da se čovjek stvarno naježi”.
Producenti vole da rade sa vama, zato što brzo snimate…
“Radim nevjerovatno brzim tempom i stalno vičem. Imam u glavi svaki kadar cijele serije i koji god treba da se snima – mogu odmah. Ako nisu uslovi za odabranu scenu, istog trenutka prelazimo na drugu, što doprinosi efikasnosti. Zbog toga me producenti vole.
Postoji li nešto što može da vas izvede iz takta?
“Dozvoljavam sebi da vičem kad se kasni u kadar, ili dolazi do neopravdanog zastoja u snimanju. Time se i praznim. Umjesto da sve “gutam”, tako olakšavam sebi. Dobro je kad se izvičem. Moj pokojni kolega Aca Đorđević imao je manir da se dogovori sa asistentom da, kad dođe u studio, njih dvojica se psuju i svađaju. Cijela ekipa tad se uozbilji i radi dobro. Tako malo i ja slijedim pokojnog kolegu”.
Postoji li nešto što ste htjeli da snimite, a niste?
“Ima mnogo više onoga što sam snimio. Mada postoje i projekti koje sam pokušavao da uradim, a nisam. “Zonu Zamfirovu” i “Lajanje na zvijezde” sam po deset godina probao da uradim, pa u međuvremenu snimim nešto drugo. Evo, i Lazu Kostića, godinu dana nisam znao hoću li ga snimati, dok se nije zaključio ugovor. Mnoge sam tako projekte ostavio. Ali ne mogu biti neskroman. Niko nije uspio da ostvari sve što je u životu želio”.
