Početkom maja književnica Vedrana Rudan putem svog bloga otkrila je čitaocima da joj je dijagnostikovan rak. Objavila je kako prestaje da piše svoj blog kako bi se posvetila liječenju pa je i otkrila da će o svojoj bolesti napisati knjigu.
“U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja… Čak ne vjerujem da treba misliti dobro pa će sve biti dobro, ne zamaram se time”, napisala je tada na svom blogu.
Sada se spisateljica oglasila i na svojoj službenoj Facebook stranici gdje je odlučila podijeliti sa svojom publikom kako se njena priča razvijala nakon što je dobila dijagnozu.
Napisala je kako je riječ o vrlo rijetkom obliku raka.
“Moje je rak je…o rijedak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se. Nisam pročitala ni otpusno pismo ni tip ni internet prognoze. Doduše, negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u ku*ac. I nije neki rok. Samo 5% srećnika može se operisati. Ta sam. Najprije sam otišla u Svetu Nedjelju u Radiochirurgiju da mi rak spale prije operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam ‘ušla u kvotu’. Naime, država ima sporazum s tom ustanovom po kome određeni broj Hrvatica i Hrvata ulazi u ‘kvotu’. Ostali ili crknu od raka ili im u pomoć uskoče prijatelji.
Hvala prijatelji! Naravno da su povlašćeni građani ove zemlje u “kvoti” i prije nego dobiju rak ali to znamo. Ja sam čak doznala i ime lika koji me prekrižio iako taj podatak nisam tražila.
Na neki sam način počašćena što nisam dio lopovske ekipe kojoj ni rak ništa ne može. Tu nikako ne mislim na mnoge bolesne koji su ipak uskočili iako nisu hadezeovski gadovi.
Nakon “spaljivanja” stigla sam u Merkur. To vam je bolnica u kojoj rade ljudi nadljudi. Ljekari, sestre, spremačice, kuvarice, terapeuti, medicinska braća…
Ljudima presađuju organe, iz mrtvih dižu mrtve koji kasnije idu u teretane, ali im vrlo rijetko, na Međunarodni dan transplantacije na primjer, neko turne krušku pod njušku da bi nešto kratko, ukratko, čim kraće, minute su skupe, za medije govorili o svom poslu.
Koji je to osjećaj ležati u Merkuru u bolnici u kojoj je te noći Stipe Jadrijević, namjerno mu neću nabrajati titule jer ne pati od toga, sa svojom ekipom jednom čovjeku presadio zaboravila sam koliko organa.
Ležala sam u krevetu, operisana, ostala sam bez komada jetre i još nekih komada i slušala kako se u daljini deru neki Hrvati. Slavili su pobjedu Dinama koji je nešto osvojio.
Jebote! Što mi slavimo. ŠTO MI SLAVIMO? NA KOJU TEMU SVRŠAVAMO? U Merkuru nadljudi u savršenoj tišini čine čuda koja jedva da možemo razumjeti, čuda koja su i u svjetskim relacijama čuda a razuzdana gomila na čelu s retardiranim političarima slavi rad dlakavih nogu.
Gradonačelniku Zagreba harizmatičnom poput kuvane, nedepilirane ovčje noge nije palo na kraj ku*ca opsjednutoga komadom kože da na Međunarodni dan transplatiranih na Trgu bana Jelačića razvije zastave triju bolnica: Merkura, Rebra, Jordanovca, možda ih ima još, i oda počast pravim herojima takozvane zemlje.
Ovih dana gledamo kako veprovi sa naše političke scene u pratnji svojih “dama”, klinaca ili sebi sličnih lopina o našem trošku lete u Njemačku da bi gledali kako “Vatreni”, zbog njih, je li, čitav svijet zna za Hrvatsku, trče prema vratima.
“Heroji” su je*ali s kondomom očekujući rađanje četvorki, isto je očekivalo i nekoliko stotina hiljada ili miliona praznoglavih “kockastih” koji nemaju za hljeb ali im je dragi bog dao moć da svršavaju gledajući momke koji trče “za Hrvatsku” što ne znači i da bi za nju platili porez.
Ne, ne želim im poručiti, dabogda vas ili vaše operirao Dalić kad se razbolite jer to ništa ne bi promijenilo.
Za mene i stotine hiljada bolesnih i zdravih pametnih građanki i građana Hrvatske ljekari poput Stipe Jadrijevića trebali bi biti naši heroji.
Doduše, kad god mogu nastojim biti objektivna pa ću i ovaj put. I taj Jadrijević, i taj junak nad junacima, zajedno sa svojom ekipom naravno, na moj užas bio je na utakmici u Berlinu.
Zašto ni bogovi nisu savršeni?”.
